Postoji li granica ljudskih prava i ako ne postoji treba li je postavljati?
Sedamnaestogodišnjakinja Noa Pothoven nije legalno eutanazirana u Holandij, kako su to prenijeli svi svjetski portali. Ali jeste doslovno umrla sopstvenom voljom, odbijajući hranu i vodu danima. Zato što je bol sa kojim se nosila, nakon što je silovana u djetinjstvu za nju bio jednostavno nepodnošljiv.
Samo dan prije svoje smrti, Noa je na društvenim mrešama napisala: „dišem, ali više ne živim“.
Nakon silovanja, Noa je napisala autobiografiju naziva Winning or Learning u kojoj je opisala kako se kod nje nakon napada razvila depresija, post-traumatski stres i anoreksija. U knjizi je opisala kako je u djetinjstvu bila napadnuta tri puta.
Prva dva puta je bila zlostavljana od strane vršnjaka na dječijim zabavama u dobi od 11 i 12 godina, a sa 14 godina su je silovala dvojica muškaraca u naselju u kom je živjela. Godinama nikome nije rekla za strašno zlostavljanje kroz koje je prošla zbog osjećaja stida. Svoj plan o eutanaziji je podijelila putem društvenih mreža kada je napisala:
„Dugo vremena sam se dvoumila da li da podijelim ovo ili ne, ali sam odlučila da to ipak uradim. Možda će ovo nekima biti iznenađenje, s obzirom na moje postove u vezi hospitalizacije, ali ja ovo planiram već neko vrijeme i nije impulsivno.
Odmah ću preći na stvar, kroz najviše deset dana, ja ću umrijeti. Nakon godina borbe jednostavno sam iscrpljena. Već neko vrijeme ništa ne jedem i ne pijem i nakon brojnih diskusija i procjena odlučeno je da me puste pošto je moja patnja postala nepodnošljiva.
Svakodnevno proživljavam isti strah i istu bol. Uvijek sam uplašena, uvijek sam na straži. I do dana današnjeg se osjećam prljavo. U moju kuću je provaljeno, ono što se dogodilo mome tijelu nikada ne može biti poništeno“.
Noa je posljednje dane svog života provela tako što se opraštala od svojih očajnih prijatelja i porodice. Zamolila ih je da je ne uvjeravaju kako to nije dobra odluka i da to prihvate kao NJENU odluku koja je konačna.
Nakon što joj je odbijen zahtjev, koji su potpisali i njeni roditelji, da bude eutanazirana, odlučeno je da joj dozvole da ne jede i ne pije, i to u krevetu kod kuće gdje je i dočekala smrt.
„U mom slučaju, puštanje je ljubav“
Noa je prije smrti izjavila da je njena majka Lisette uvijek bila uz nju kao podrška, a prema holandskim zakonima imala je pravo glasa o odluci svoje ćerke. Prošle godine je otkrila kako je njena ćerka primljena u bolnicu u kritičnom stanju, jer su joj organi bili na granici otkazivanja zbog anoreksije. Tada su je ljekari stavili u vještački indukovanu komu samo da bi je mogli hraniti kroz cijevi.
U Holandiji, djeca starija od 12 godina mogu zahtjevati eutanaziju, ali nakon što doktori utvrde da je njihov bol nepodnošljiv. Ali pitanje je da li će ikad ijednom djetetu to dozvoliti.
Eutanazija je legalna u nekim državama SAD-a, Kanadi i Belgiji.
