Posljednja sezona Igre prijestola izazvala je bijes javnosti koji je kulminirao peticijom (koju je potpisalo gotovo milion ljutitih gledalaca) kako bi odbacili čitavu sezonu i snimili novu. Žestina debate je sama po sebi dokaz da su ideološki ulozi visoki
Nezadovoljstvo je izazvalo nekoliko stvari: loš scenario (zbog pritiska da se serija brzo završi, priča je pojednostavljena), loša psihologija (Deneris postaje luda kraljica, što nije opravdano razvojem njenog lika), itd.
Jedan od inteligentnih glasova u debati bio je onaj pisca Stivena Kinga, koji je primijetio da nezadovoljstvo ne dolazi usljed lošeg završetka serije već zbog same činjenice da se ona završila. U našoj epohi serija koje bi u principu mogli ići u nedogled, pomisao na završetak priče postaje nepodnošljiva.
Istina je da, na ubrzanom kraju serije, nastupa čudna logika, logika koja narušava ne toliko uvjerljivu psihologiju koliko narativne pretpostavke TV serije. U posljednjoj sezoni, priprema za bitku, tugovanje i destrukcija nakon bitke, i samog ratnika u svoj njegovoj besmislenosti – mnogo je realističniji od uobičajenih gotičkih melodramatičnih zapleta.
Osma sezona prikazuje tri uzastopne borbe. Prva je između čovječanstva i njegovog neljudskog “Drugog” (Noćne straže sa sjevera koju predvodi Kralj noći); između dvije glavne grupe ljudi (zli Lanisterovi i koalicija protiv njih koju predvode Deneris i Starkovi); i unutrašnji sukob između Deneris i porodice Stark.
Zbog toga bitke u osmoj sezoni prate logični put od vanjskog sukoba do unutrašnjeg raskola: poraz neljudske noćne straže, poraz Lanisterovih i uništenje Kraljeve luke; posljednja borba između Starkovih i Deneris – na kraju između tradicionalno “dobre” aristokratije (Starkovi) odane zaštiti svojih podanika od loših tirana, i Deneris kao nove vrste jakog vođe, neke vrste progresivnog bonapartiste koji nastupa u ime obespravljenih.
Ulozi u posljednjem sukobu su sljedeći: treba li revolt protiv tiranije biti samo borba za povratak stare ljubaznije verzije istog hijerarhijskog poretka, ili treba da se razvije u potragu za novim poretkom koji je potreban?
Završnica kombinuje odbijanje radikalne promjene uz stari antifeministički motivom koji je na djelu kod Wagnera. Za Wagnera, nema ništa odvratnije od žene koja interveniše u politički život, vođena željom za vlašću. Za razliku od muške ambicije, žena želi vlast kako bi promovisala uske porodične interese ili, još gore, svoj lični kapric, nesposobna da percipira univerzalnu dimenziju državne politike.
Ista ženstvenost koja, unutar uskog kruga porodičnog života, ima moć zaštitničke ljubavi, pretvara se u neprimjereno ludilo kada se demonstrira na nivou javnih i državnih poslova. Prisjetite se najniže tačke dijaloga u Igri prijestola kada Deneris govori Džonu da ako je ne može voljeti kao kraljicu onda treba da vlada strah – sramotni, vulgarni motiv seksualno nezadovoljene žene koja eksplodira u razarajućem bijesu.
Ali hajde da zagrizemo sada svoju kiselu jabuku – šta je sa ubilačkim ispadima Deneris? Može li brutalno ubijanje hiljada običnih ljudi u King’s Landing zaista biti opravdano kao neophodan korak ka univerzalnoj slobodi? U ovom trenutku, treba da se sjetimo da su scenario napisala dva muškarca.
Deneris kao luda kraljica je strogo muška fantazija, tako da su kritičari bili u pravu kada su ukazali na to da njeno ludilo nije psihološki opravdano. Scena u kojoj Deneris sa bijesnim, ludačkim izrazom na licu leti na zmaju i pali kuće i ljude izražava patrijarhalnu ideologiju sa njenim strahom od jake žene u politici.
Konačna sudbina glavnih žena u Igri prijestola uklapa se u ove koordinate. Čak i kada dobra Deneris pobjeđuje i uništava lošu Sersei, vlast je kvari. Arja (koja ih je sve spasila tako što je sama svojim rukama ubila Noćnog kralja) takođe nestaje, otplovivši na Zapad Zapada (kao da ide kolonizirati Ameriku).
Ona koja ostaje (kao kraljica autonomnog kraljevstva Sjevera) je Sansa, tip žene koju voli današnji kapitalizam: ona kombinuje žensku mekoću i razumijevanje sa dobrom dozom intrige, i tako se potpuno uklapa u nove odnose moći. Ova marginalizacija žena je ključni momenat opšte liberalno-konzervativne lekcije završnice: revolucije moraju poći po zlu, one donose novu tiraniju, ili kako je Džon rekao Deneris:
“Ljudi koji te slijede znaju da si postigla nemoguće. Možda zbog toga vjeruju da možeš ostvariti i druge nemoguće stvari: izgraditi svijet koji je drugačiji od ovog usranog koji poznaju. Ali ako koristiš zmajeve da spališ dvorce i gradove, onda nisi nimalo drugačija.”
Posljedično, Džon ubija iz ljubavi (sačuvavši prokletu ženu od nje same, kao što nalaže stara muška šovinistička formula), jedini društveni agens u seriji koji se zaista borio za nešto novo, za novi svijet koji će staviti tačku na stare nepravde.
Tako da je Pravda pobijedila – ali kakva Pravda? Novi kralj je Bran: obogaljen, sveznajući – evocirajući bljutavu mudrost da su najbolji vladari oni koji ne žele vlast. Prezrivi smijeh koji uslijedi kada jedan od pripadnika nove elite predloži demokratskiji izbor kralja sve govori.
Teško je ne primijetiti da su oni koji do kraja ostaju odani Deneris više diversifikovani – komandant njene vojske je crnac – dok su novi vladari čisto bijeli Nordijci. Radikalna kraljica koja je željela više slobode za svakoga bez obzira na njihov socijalni status i rasu je eliminisana, stvari su se vratile u normalu.
