Među više hiljada muslimanskih imena na bijelim nišanima Šarića mezarja u Bihaću, stoji i jedno srpsko ime. Iza tog imena krije se zanimljiva sudbina Vida Kaučića. Nišani su isključivo muslimansko nadgrobno obilježje, a Vidov se nišan ni po čemu, osim po imenu i malenoj zvijezdi petokraci, ne razlikuje od ostalih, piše Al Jazeera Balkans.
Mehmed Džanić, mutevelija džemata Prekounje kaže da ima neprovjerene informacije o ovom čovjeku: „Radi se o Srbinu porijeklom iz sela Radić koji je u našoj mjesnoj zajednici proveo skoro cijeli život radeći kod porodice Rekić, koja se bavila klesarstvom“.
Na nišanu piše da je rođen 1923. godine i da nišan podižu Rekići, klesari kod kojih je Vid radio što se poklapa sa pričom koju je ispričao mutevelija Mehmed da je Vid bio samac i da su mu Rekići bili jedina porodica koju je imao.
Pronašli ga, dali mu posao i utočište
„Bio je omiljen među građanima, posebno onima koji su bili simpatizeri komunističke partije. Muho Ćehaja je tada bio predsjednik mjesne zajednice, on je tada rekao ljudima u Domu mjesne zajednice da mu ne smije ništa faliti i oni su ga uvijek lijepo dočekivali i posluživali mu kafu, jelo i sve što bi zatražio“, priča Mehmed.
Ramo Hodžić je unuk Hasana Hodžića prvog bihaćkog klesara i sjeća se da mu je otac pričao o Srbinu koji je proveo desetak godina u njihovoj porodici učeći zanat, a zatim prešao kod susjeda Rekića gdje je ostao do smrti.
„Moj otac i stric su od mog djeda, a on od pradjeda uzeli taj zanat i nastavili održavati tradiciju. Moj djed je radeći nadgrobne spomenike pronašao Vida Kaučića kao samca i ponudio mu posao što je on prihvatio i tako je ustvari Vid došao u Bihać. Ni moj otac, a niti djed nisu znali njegovo porijeklo osim što je živio u Radiću kada su ga upoznali. Nije imao porodice, niti ga je netko tražio. Došao je kod nas odmah poslije Drugog svjetskog rata i ostao na zanatu sve do smrti moga djeda 1956. godine, kada prelazi kod klesara Rekića“, prisjeća se Ramo šta mu je otac pričao.
Jako cijenjen i poštovan među muslimanima
Posao tadašnjih klesara je bio izuzetno težak. Sve se radilo ručno. Kamen se kopao duboko u zemlju, pilao i otkidao ručno zbog čega su klesari morali biti jaki ljudi, ali su i brzo gubili zdravlje. Vid je bio jako cijenjen i poštovan među muslimanima, a posao mu je išao dobro od ruke.
„Sve se radilo ručno. Najprije se skine jedna sloj zemlje, pa se dođe u dubinu od desetak metara kako bi se dohvatio najzdraviji dio kamena. Sve se to radilo uz pomoć klinova i poluga. Zakači se kamen i izvlači s konjima. Moja porodica je tu iznad Bihaća imala rudnik tog kamena i tu je Vid proveo neko vrijeme.“, priča Hodžić.
Klesarska radnja Hodžića bila je u to vrijeme smještena u naselju Čekrlije gdje je vađen kamen, poslije dobro poznati bihacit. Vid se gore navodno i oženio sa Milkom, ali veza nije potrajala i nije imao djece. Tako da iza njega nije ostala porodica.
„Bila je neka Milka, žena hrvatske nacionalnosti koja je u tom mjestu bila predsjednik Narodnog odbora kako se tada zvala mjesna zajednica. On je imao s njom neku vezu ali nije bio oženjen s njom. Međutim, ne znam tačno šta se desilo i ta veza nije potrajala tako da Vid kad je od nas prešao kod Rekića nije imao nikoga sa sobom“, priča Hodžić.
Sam sebi isklesao nišan
Kod porodice Rekić je dodatno usavršio klesarski zanat i ostao do smrti. Salko Rekić ga je lijepo primio i smatrao ga svojim, a mještani također. Zbog lijepog odnosa muslimana prema njemu, Vid je pred smrt izrazio želju da bude ukopan kod svojih komšija.
„Vid je posljednje godine svog života proveo u jednoj sobi kod porodice Hrnjić. Tu je došao jer se porodica Rekić značajno proširila, te je samim tim i prostor u njihovoj porodičnoj kući smanjio. Težak klesarski život utjecao je na zdravlje ljudi koji su se tada bavili tom vrstom posla i oni su uglavnom rano umirali. Ni Vida nije zaobišao taj fenomen, razbolio se i nakon nekoliko godina bolovanja umro“, priča Mehmed.
Dobro je izučio zanat, te je sam sebi prije smrti isklesao nišan koji i danas stoji iznad njegovog groba. Nišan je identičan muslimanskim nišanima novijeg doba, uz izuzetak zvijezde petokrake koja se nalazi na vrhu nišana.
“Ne znam da li je on bio učesnik narodno-oslobodilačkog rata (NOB), što je po godini rođenja mogao biti, ali se kretao u krugovima tadašnje partije i zbog toga je vjerovatno ta zvijezda na vrhu. Obolio je i sve manje je radio, ali je izrazio želju da sam sebi napravi nišan što mu je porodica Rekić dozvolila”, kaže Mehmed.
Priča o Vidu Kaučiću je priča o Bosni i Hercegovini, o tome da je život različitih vjera i nacionalnosti ovdje moguć uprkos kontinuiranom stvaranju umjetnih sukoba i stalnom podizanju međunacionalnih tenzija. Njegov grob i nišan iznad njega, svjedoče o tome da smo svi, prije svega, ljudi i da nas vežu sudbine koje su, iako različite, uveliko isprepletene i određene sa više različitih identiteta.
Priča o Vidu Kaučiću je priča o Bosni i Hercegovini, o tome da je život različitih vjera i nacionalnosti ovdje moguć uprkos kontinuiranom stvaranju umjetnih sukoba i stalnom podizanju međunacionalnih tenzija.
Među više hiljada muslimanskih imena na bijelim nišanima Šarića mezarja u Bihaću, stoji i jedno srpsko ime. Iza tog imena krije se zanimljiva sudbina Vida Kaučića. Nišani su isključivo muslimansko nadgrobno obilježje, a Vidov se nišan ni po čemu, osim po imenu i malenoj zvijezdi petokraci, ne razlikuje od ostalih.
Mehmed Džanić, mutevelija džemata Prekounje kaže da ima neprovjerene informacije o ovom čovjeku: „Radi se o Srbinu porijeklom iz sela Radić koji je u našoj mjesnoj zajednici proveo skoro cijeli život radeći kod porodice Rekić, koja se bavila klesarstvom“.
Na nišanu piše da je rođen 1923. godine i da nišan podižu Rekići, klesari kod kojih je Vid radio što se poklapa sa pričom koju je ispričao mutevelija Mehmed da je Vid bio samac i da su mu Rekići bili jedina porodica koju je imao.
Pronašli ga, dali mu posao i utočište
„Bio je omiljen među građanima, posebno onima koji su bili simpatizeri komunističke partije. Muho Ćehaja je tada bio predsjednik mjesne zajednice, on je tada rekao ljudima u Domu mjesne zajednice da mu ne smije ništa faliti i oni su ga uvijek lijepo dočekivali i posluživali mu kafu, jelo i sve što bi zatražio“, priča Mehmed.
Ramo Hodžić je unuk Hasana Hodžića prvog bihaćkog klesara i sjeća se da mu je otac pričao o Srbinu koji je proveo desetak godina u njihovoj porodici učeći zanat, a zatim prešao kod susjeda Rekića gdje je ostao do smrti.
„Moj otac i stric su od mog djeda, a on od pradjeda uzeli taj zanat i nastavili održavati tradiciju. Moj djed je radeći nadgrobne spomenike pronašao Vida Kaučića kao samca i ponudio mu posao što je on prihvatio i tako je ustvari Vid došao u Bihać. Ni moj otac, a niti djed nisu znali njegovo porijeklo osim što je živio u Radiću kada su ga upoznali. Nije imao porodice, niti ga je netko tražio. Došao je kod nas odmah poslije Drugog svjetskog rata i ostao na zanatu sve do smrti moga djeda 1956. godine, kada prelazi kod klesara Rekića“, prisjeća se Ramo šta mu je otac pričao.
Jako cijenjen i poštovan među muslimanima
Posao tadašnjih klesara je bio izuzetno težak. Sve se radilo ručno. Kamen se kopao duboko u zemlju, pilao i otkidao ručno zbog čega su klesari morali biti jaki ljudi, ali su i brzo gubili zdravlje. Vid je bio jako cijenjen i poštovan među muslimanima, a posao mu je išao dobro od ruke.
„Sve se radilo ručno. Najprije se skine jedna sloj zemlje, pa se dođe u dubinu od desetak metara kako bi se dohvatio najzdraviji dio kamena. Sve se to radilo uz pomoć klinova i poluga. Zakači se kamen i izvlači s konjima. Moja porodica je tu iznad Bihaća imala rudnik tog kamena i tu je Vid proveo neko vrijeme.“, priča Hodžić.
Klesarska radnja Hodžića bila je u to vrijeme smještena u naselju Čekrlije gdje je vađen kamen, poslije dobro poznati bihacit. Vid se gore navodno i oženio sa Milkom, ali veza nije potrajala i nije imao djece. Tako da iza njega nije ostala porodica.
„Bila je neka Milka, žena hrvatske nacionalnosti koja je u tom mjestu bila predsjednik Narodnog odbora kako se tada zvala mjesna zajednica. On je imao s njom neku vezu ali nije bio oženjen s njom. Međutim, ne znam tačno šta se desilo i ta veza nije potrajala tako da Vid kad je od nas prešao kod Rekića nije imao nikoga sa sobom“, priča Hodžić.
Sam sebi isklesao nišan
Kod porodice Rekić je dodatno usavršio klesarski zanat i ostao do smrti. Salko Rekić ga je lijepo primio i smatrao ga svojim, a mještani također. Zbog lijepog odnosa muslimana prema njemu, Vid je pred smrt izrazio želju da bude ukopan kod svojih komšija.
„Vid je posljednje godine svog života proveo u jednoj sobi kod porodice Hrnjić. Tu je došao jer se porodica Rekić značajno proširila, te je samim tim i prostor u njihovoj porodičnoj kući smanjio. Težak klesarski život utjecao je na zdravlje ljudi koji su se tada bavili tom vrstom posla i oni su uglavnom rano umirali. Ni Vida nije zaobišao taj fenomen, razbolio se i nakon nekoliko godina bolovanja umro“, priča Mehmed.
Dobro je izučio zanat, te je sam sebi prije smrti isklesao nišan koji i danas stoji iznad njegovog groba. Nišan je identičan muslimanskim nišanima novijeg doba, uz izuzetak zvijezde petokrake koja se nalazi na vrhu nišana.
“Ne znam da li je on bio učesnik narodno-oslobodilačkog rata (NOB), što je po godini rođenja mogao biti, ali se kretao u krugovima tadašnje partije i zbog toga je vjerovatno ta zvijezda na vrhu. Obolio je i sve manje je radio, ali je izrazio želju da sam sebi napravi nišan što mu je porodica Rekić dozvolila”, kaže Mehmed.
Priča o Vidu Kaučiću je priča o Bosni i Hercegovini, o tome da je život različitih vjera i nacionalnosti ovdje moguć uprkos kontinuiranom stvaranju umjetnih sukoba i stalnom podizanju međunacionalnih tenzija. Njegov grob i nišan iznad njega, svjedoče o tome da smo svi, prije svega, ljudi i da nas vežu sudbine koje su, iako različite, uveliko isprepletene i određene sa više različitih identiteta.
Al Jazeera
