“Prolaziš, čekaš, gledaš, svjestan si, ali me ne vidiš. Ne vidiš da drhtim, da sam gladan, da večeras nemam gdje da se sakrijem od kiše. Boli me, što ne zastaneš i pitaš kako sam.”
Danas su novinari TV1 stali i pitali da li je teško. Suvad Veletanlić, poznati sarajevski ulični plesač, odlučio je govoriti za TV1.ba i podijeliti samo dio strašne strane ulice koja mu nije bila naklona hrabrijim ljudima i boljem ophođenju.
– Umjetnik sam. Plešem na Ferhadiji već, haman, dvanaest godina. Preživljavam od toga. I tako, svako se bori na svoj način i živi kako zna i umije, pokušava izgraditi sebi bolji život, pa tako i ja, hrabro govori Veletanlić.
Na pitanje da li mu je teško boraviti na ulici i da li je neko od nadležnih pomogao u teškoj životnoj situaciji odgovara:
„Pa teško jeste, svakome je teško, nije samo meni. Ali šta ćeš. Pokušavao sam tražiti pomoć ali nisam uspio. Ne pokušavam više ništa sam“, ističe Suvad. Mnogi prolaznici ga nikad nisu sreli bez osmijeha na licu, stoga je uslijedilo pitanje da li uživa dok pleše.
– Posao je posao, a drugo uživancija. Svako uživa u nečemu, kazao nam je Suvad.
Ulica koliko god se činila ispunjena toplim ljudima ipak krije onu drugačiju stranu, gdje ne postoji odbrana kada vas napadaju zato što pošteno radite i što na najteži način nastojite da od toga preživite.
– Ima svakakvih. Uvreda, komentara, svašta. Šta ću moje je da šutim i trpim. Šta ću, jer ako uđem s nekim u problem i potučem se, imat ću više problema. Bolje mi je na ulici miran ostati, skromno odgovara. Ističe kako niko ne staje u njegovu odbranu kada dođe do većih problema.
– Kad treba nema ih, kad ne treba tu su, zaključio je s osmijehom na licu Veletanlić.
Ulica kaže da ih boli jer: Jedeš, a ne djeliš. Zato što gledaš, a ne vidiš. Treba mi pomoć, nisam ovdje jer želim. Budi moj izbor, nahrani me, podijeli koju lijepu riječ, poštuj me.. budi tu, jer nemam nikoga, a ti mi možeš biti sve. Budimo humani. Jedno parče hljeba i dalje može nahraniti dvoje.
