Na današnji dan prije tačno 35 godina počele su 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu. Grad podno Trebevića dobio je organizaciju ispred japanskog Sapora i švedskog Geteborga, a u sljedećih deset dana glavni grad BiH postao je centar svijeta i temelj svim budućim zimskim olimpijadama.
Bila je to prva zimska olimpijada u nekoj socijalističkoj zemlji i rezultat sedmogodišnjih priprema nakon što je Sarajevo u maju 1978. godine izabrano za domaćina. Glasanje se pokazalo uvjerljivim jer je grad na Miljacki dobio 36 glasova od mogućih 39. Veliku čast da saopći ovu radosnu vijesti imao je poznati bh. sportski novinar Nikola Bilić.
Grupa zaljubljenika u zimske sportove sedamdesetih godina došla je na ideju o organizaciji olimpijskih igara, a nakon što su detaljno provjerili mogućnost realizovanja ovog projekta i nakon vršene procjene stručnih i materijalnih mogućnosti, 14. oktobra 1977. godine saopćena je vijest da će se Sarajevo kandidovati za organizaciju olimpijskih igara 1984. godine.
Pored Sarajeva i Jugoslavije tada su se još kandidovali Švedska, Japan, tadašnja Čehoslovačka i Francuska. Prvo su odustali Francuzi i Čehoslovaci pa je ostala borba tri države i njhovih gradova. Hiljade članaka napisano je o kandidaturama za organizaciju OI. Još se pamti kako je pred odluku u Atini poznata engleska novinarka Pet Besford napisala: “Ukoliko se opredijelite za Saporo, Japanci će vam ponuditi avion da skoknete do Tokija. Ako se opredijelite za Geteborg, Šveđani će vam omogućiti da vidite fjordove i ledene sante. Ako vaš izbor budu Jugoslavija i Sarajevo, dočekat će vas široka i iskrena srca, toplo, ljudski, sa svojim planinama i snježnim terenima.
Nakon 35 godina, pored nostalgije, 14. zimske olimpijske igre ostaju zapamćene po nekoliko vječnih dostignuća i zanimljivosti.
Legendarni Jure Franko postao je prvi Jugoslaven koji je osvojio medalju na zimskim olimpijskim igrama. Austrija je podbacila osvojivši svega jednu bronzu. Senegalac Lamine Guèye u Sarajevu je postao prvi crnac iz Afrike koji se takmičio u skijanju na zimskoj olimpijadi. Jayne Torvill i Christopher Dean iz Velike Britanije osvojili su maskimalan broj bodova u umjetničkom klizanju, ocjenu koja nije ponovljeno do danas.
Olimpijski plamen zapalila je legendarna Sanda Dubravčić, a maskota je bio Vučko, kreacija Slovenca Jože Trobeca, koja je i 35 godina kasnije ostala simbol Sarajeva.
Bajka u gradu na Miljacki trajala je od 8. do 19. februara. Olimpijada za vlast tadašnje Jugoslavije bila je sjajna prilika da državu predstave u najboljem mogućem svjetlu i u tom nastojanju nije ih poremetila ni velika ekonomska kriza koja je SFRJ pogodila početkom 1980-ih. Dakako, potrošena su velika sredstva, te sagrađen veliki broj impozantnih građevina i ostale infrastrukture. U tome su vlasti imale podršku Sarajlija, a već prije samog održavanja su Igre dovele do povećanja interesa za zimske sportove. Kada je Sanda Dubravčić zapalila olimpijski plamen, a tadašnji gradonačelnik Sarajeva Uglješa Uzelac zamahnuo olimpijskom zastavom na najvećem bh. stadionu – svi smo bili ponosni.
Poznata je priča da je nakon mjeseci bez snijega u noći između 7. i 8. februara, nakon što je najbolja jugoslavenska klizačica Sandra Dubravčić tačno u 15:44 sati (7. februara) upalila olimpijski plamen na stadionu Koševo, pao snijeg.
Na Igrama je učestvovalo 1.272 sportista iz 49 zemalja, a sa ZOI je izvještavalo više od 4.500 novinara. U programu Olimpijskih igara tada je bilo alpsko skijanje, bob i sankanje, hokej i umjetničko klizanje, biatlon, nordijsko skijanje i skokovi. Na OI ‘84. učestvovalo je 49 nacionalnih olimpijskih komiteta, odnosno više od 2.500 učesnika.
Gotovo tri i po decenije kasnije, mnoge olimpijske znamenitosti leže napuštene, što zbog zuba vremena, što zbog činjenice da su se nekadašnji simboli najvećeg pozitivnog događaja u Sarajevu našli na prvim linijama razdvajanja za vrijeme agresije na BiH.
Zimske olimpijske igre održane 1984. godine često se smatraju najblistavijim trenutkom u historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Sportisti su iz Sarajeva uputili najbolju poruku o olimpizmu i sportskom nadmetanju. Na kraju je nastala pjesma – Što je lijepo da se ne zaboravi, da što duže uspomene traju. Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju…