Senija Muhamedagić iz Cazina kćerku Muameru nije vidjela tri godine, otkako je 2015. godine s dvoje djece otišla u Siriju, gdje se na strani militantne organizacije Islamska država Iraka i Levanta (IDIL) borio njen muž Nermin Bajramović, austrijski državljanin porijeklom iz Cazina.
Iz Sirije se rijetko javljala i uglavnom je pisala jedno te isto.
“Znači ona bi napisala tu samo poruku kratko – dobro smo, zdravi smo, puno te volim i vidimo se u dženetu. Jer ona nije znala hoće li imati priliku drugi put da mi napiše poruku hoće li biti živa do drugog javljanja. To je teško za roditelja, to je nemoguće”, kaže Senija.
Dva mjeseca nakon što je iz Austrije s jednim djetetom i trudna došla u Siriju, Muamerin muž Nermin Bajramović je poginuo. Mumera je, tada već s dvoje djece, kao i druge udovice militanata IDIL-a, smještena u kuću za udovice ili mudafu. Iz ove kuće izlazi se jedino ponovnom udajom.
Muamera se udala za drugog militanta iz Bosne i Hercegovina – Harisa Karičanina iz Bugojna. On je poginuo tri ili četiri mjeseca kasnije, pa je Muamera opet smještena u mudafu. Bila je opet i trudna.
“Zato što je ona s Nerminom bila dva i po mjeseca u braku, sa Harisom je možda bila tri mjeseca, četiri, a ovo sve vrijeme ona je provela u toj kući, s tim ženama, znači dijelila je njihovu sudbinu”, priča Senija, i dodaje kako za njenu kćerku nije bilo izlaza niti mogućnosti za bijeg.
“Ratno je stanje, ne možeš dobiti slobodu da ti izađeš iz toga da bi ti utekao. Ona se onda odlučila da se uda za jednog Arapa, tako da bi izašla na slobodu, ali je to bio, ono, da se za njega uda, a da već traži sebi izlaz da uteče,“ kaže Senija i objašnjava kako je Muamera odlučila da nakon treće udaje pobjegne iz IDIL-a.
Kako kaže Senija, platila je da je prevedu do turske granice, ali je ostavljena s djecom u pustinji. Već tad je bila trudna s Arapom za koga se udala da bi pobjegla.
“Ona je u toj pustinji, znači, nastavila sama, s to troje djece, gladna, žedna, umorna, iscrpljena, i znači ideš… ne znaš kuda ideš. Znala je orijentaciju, idem prema turskoj granici.“
Nakon nekoliko dana stigla je u grad na sjeveru Sirije gdje je s djecom i još dvije žene iz BiH, smještena u kamp u septembru 2017. godine.
Tada počinju i napori majke Senije i porodice drugih žena da ih vrate u BiH. Proces povratka je spor i težak, ali kako kaže Senija, nada se da će skoro vidjeti kćerku i unuke u Cazinu, u svome domu.
Brine jer, kako stoji u pismima koje joj kćerka šalje putem Crvenog križa, u kampu se pojavila epidemija tuberkuloze:
“Tu, u kampu vlada epidemija, epidemija tuberkuloze, već im je jedna žena umrla, ostalo je troje djece, ne znam čija je žena, otkud je. I znači i dalje ima bolesnih. Molim, apelujem na ministarstvo naše, na ambasadore naše, na naše institucije, da nam izađu u susret, da pomognu, zbog ove naše djece, da budu deportovana, vraćena kući, za Bosnu”, poručuje Senija.
Prema podacima Ambasade BiH u Jordanu, 12 žena iz BiH registrirano je u nekoliko sirijskih kampova, s oko 35 djece. U Siriju i Irak od 2012. do 2017. godine otišla su 172 muškarca iz Bosne i Hercegovine i više od 60 žena, s oko 60 djece.
Prema studiji Regionalnog vijeća za saradnju, poginulo je oko 60 muškaraca, a u BiH se vratilo oko 50. Do kraja 2017. godine u Siriji je ostalo više od 50 žena s oko 80 djece. Poginule su tri žene i četvero djece, a u BiH se vratio isti broj žena i djece.
Nije poznato koliko je bh. državljana u Iraku, ali prema informacijama tamošnjih medija, najmanje 40 žena boraca IDIL-a dosad je osuđeno na smrt vješanjem, a vjeruje se da je oko 300 ljudi ukupno pogubljeno zbog veza s IDIL-om u Iraku. Više od 100 ljudi je u zatvorima u Bagdadu iz istih razloga. Prenosi Klix.ba
