Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne karakteristike demokratije i svake radničke samoorganizacije u istočnim zemljama.
Cijelo 19. stoljeće obilježeno je izrabljivanjem radnika koji su radili u nehumanim uslovima, za malu nadnicu do čak 18 sati dnevno. Uz to, rad su često obavljala i djeca. Stoga je dana, 1. maja 1886. godine u Chicagu organiziran veliki protest radnika gdje ih je protestovalo oko 40.000. Isticali su zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenisala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogi protestanti su uhapšeni, a vođe štrajka izvedeni su pred sud.
Na prvom kongresu Druge internacionale 1889. je odlučeno da će se 1. maja svake godine održavati radnički protesi u spomen na krvoproliće u Chicagu. Sljedeće godine taj datum je postao Međunarodni dan opšte solidarnosti radništva.
Borba za prava radnika nije jenjavala, a u sljedećih nekoliko godina je u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i komunikacijom s poslodavcima, zabilježen značajan uspjeh. Time su smirene socijalne tenzije. U istočnim zemljama nije još dugo vremena došlo do značajnih uspjeha u borbi radnika jer su radničke pokrete nadzirale boljševičke odnosno komunističke partije.
One su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su zapravo radnici još više bili izrabljivani nego u zapadnim zemljama. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne karakteristike demokratije i svake radničke samoorganizacije u tim zemljama.
S vremenom su i proslave praznika rada pretvorene u raskošme državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu podršku državno-partijskim birokratiziranim strukturama. Težnje za promjenom i boljim socijalnim statusom suzbijane su državnom prisilom pa čak i tenkovima.
Potpunu degradaciju praznik rada doživio je uključenjem vojnih parada u proslave čime se i u toj prigodi izražavala moć socijalističke države dok su radničke povorke služile kao dekoracija režimu.
Upkos svemu, 1. maj ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva.
U Bosni i Hercegovini ovo je jedan od rijetkih praznika oko kojeg nema političkih nesuglasica – svi ga slave.
