Tada 14-godišnja djevojčica, vođena ratnim pjesmama, ali i vjerom u odbranu svog kvarta i domovine, postala je kurir u Armiji Bosne i Hercegovine. Nedugo zatim, komšije su je uhvatile, premlatile i silovale, ali njen djetinjasti duh nije slomljen.
“Dok sam išla prema svom selu, oko 20 metara da uđem u dvorište jednog komšije, repetirana je puška iza mene”, započinje priču A.Š., nekada jedna od najmlađih pripadnica Armije BiH.
Privele su je, kako kaže, komšije i počelo je ispitivanje o pošti i gdje je sakrila poruke, i onda su je počeli tući.
“Odveli su me pod pratnjom u hotel ‘Vitez’. Tu je nastupilo brutalno premlaćivanje. Napukla mi je vilica, i nos, oko je oteklo... To je bilo krvničko premlaćivanje”, prisjeća se nekadašnja djevojčica, čiji je identitet poznat redakciji Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
U jednom momentu, kaže A.Š., neko joj je donio kafu, neki čovjek, kojem ni danas ne zna ime, i kojeg nikada do tada nije vidjela.
“Popila sam kafu i uveli su me u jednu prostoriju, kao neko predsoblje. Znam da sam na sebi imala bijelu košulju i hlače. Kad sam nakon dva i po sata došla sebi, vidjela sam da su mi hlače krvave”, priča A.Š.
U to predsobolje je u jednom trenutku, prisjeća se, ušao jedan čovjek i rekao da je moraju pustiti, u protivnom će imati problema.
“Oni su se bojali tog čovjeka za kojeg je radila moja majka. On je jedan od tadašnjih finansijera Hrvatskog vijeća obrane (HVO”, kaže A.Š., ističući da ju je taj čovjek spasio.
O onome što joj se desilo nije nikome pričala. Vratila se u jedinice Armije BiH i otišla je na teren s vojnicima. Nakon ekscesa s kolegicom, jedan od njenih pretpostavljenih pitao ju je: “Zašto imaš toliku odbojnost prema muškarcima?” Rekla mu je i idućih mjesec dana su o tome razgovarali. Kaže da joj je dosta pomogao da se kao 15-godišnjakinja izbori s traumom.
Desetak dana kasnije, dok je bila na liniji, pogodio ju je geler u vrat. “Zakačio mi je lijevu stranu vrata i ovaj dio oko srčane aorte je sve zakačio. Pošto sam bila dijete, nisam to shvatila ozbiljno jer sam bila pokretna, noge i ruke su mi funkcionisale. Ukazana mi je pomoć i to se vodi kao površinska rana”, priča ona.
A.Š. ostaje pripadnica Armije BiH jer joj je majka dala potvrdu da kao maloljetna osoba može biti u vojsci. U Armiji BiH ostaje i nakon okončanja ratnih dejstava, do 1997. godine.
Premlaćivanje i silovanje koje je preživjela nije prijavila policiji iako zna ko su osobe koje su joj to uradile. Pojašnjava da su to bili tadašnji pripadnici HVO-a.
“Bog će ih kazniti. Gore kad odemo, svi ćemo odgovarati za svoja djela ili nedjela”, ističe ona.
Danas, ona pokušava da ne misli o onome što je preživjela. “To je dio moje prošlosti i ne može se izbrisati. Ne želim da padam u depresije, život ide dalje. Uvijek se borim i neću odustati”, kaže A.Š.
Budući da se kao maloljetnica priključila Armiji BiH, srednjoškolsko obrazovanje je nastavila nakon okončanja ratnih dejstava. Završila je školu za kuharicu i životna želja joj je da to radi. Međutim, taj san joj se još uvijek nije ispunio.
Izvor: radiosarajevo
