BiH

Život na klizištu: Strah i traume i nakon četiri godine




Dolazak proljeća i najavljene nove padavine svake godine ponovno uzbune stanovnike naše zemlje koji su 2014. godine preživjeli stravične poplave i klizišta. Prijetnja i dalje ostaje…

Željezno Polje danas. Četiri godine nakon stravičnih poplava i klizišta koja su doslovice promjenila sliku ovoga mjesta život se koliko- toliko vratio u normalu. Na svoju rodnu grudu, u svoju oštećenu kuću vratio se i Salih Mujić. Njegov život danas kao i prije četiri godine na ovome mjestu, odvija se doslovice u crvenoj zoni.

“Neuvjetan teren, crvena zona visokog rizika za život, ali mi moramo, nemamo na drugu mjestu uvjeta za život”, rekao je Salih Mujić.

Klizišta koja su prije četiri godine nosila sve ispred sebe nikada u potpunosti nisu sanirana. I dalje su ozbiljna prijetnja. Porušene kuće, ispucali zidovi, livade koje su nestale s lica zemlje – podsjetnik su na dane strave i užasa.

“Ja sam preživio rat, ali nikada težih trenutaka nisam imao. Ginuli su mi prijatelji i dan danas imam traume i nisam se vratio nikada na stanje od prije”, rekao je Mujić.

Klizišta su iz ovoga mjesta protjerala 82 obitelji. Neke kuće su uništene, u neke se nikada nitko nije vratio. Vrata obiteljske kuće Zaima Mujić i danas su zaključana.

“Ne živim ovdje nikako, obiđem ovo, nikada nisam noćio”, kazao je Zaim Mujić.

Nakon 70 godina života, jedna noć je u ovoj kući ugasila sve. Poneka stvar iz prošlosti, zvuk koraka u hodnicima i prostorijama u ovoj kući – jedini su podsjetnik da je život ovdje nekada postojao.

“Umrla kuća, umrlo sve, evo vidiš paučinu… To je sve ostavljeno…”, rekao je Zaim Mujić.

Ostavljeno i zaboravljeno.

Pogled u budućnost iz ove kuće više nije moguć. Sa kućnog praga, osim Zaima, još oko 300 osoba svoju budućnost je moralo potražilo na nekom drugom mjestu. Za 26 obitelji u novosagrađeno Caritasovo naselje, udaljeno samo 10 kilometara od Željeznog polja, novi je dom. Među njima je i Šefik Čolić. Rodna mu je kuća danas tako blizu, a tako daleko.

“Izbjegličko naselje, kud puklo da puklo, ali što bi čovjek, ne mogu glavom kroz zid. Meni dođe u podne sjednem u autobus, odem gore i vratim se… Kuća, nagela se, ali nema života gore”, kazao je Šefik Čolić.

No za Saliha s početka ove priče – život na klizištu postao je svakodnevica. Nakon kobne 2014. godine u Željeznome polju ovim ljudima dan počinje i završava s pogledom u nebo.

“Odavde nevrijeme dolazi, Mahinjača, kada se ona smrkne i nama bi se smrko da nam se ne ponovi 2014. godina.”

Pogledom u nebo i nadom da će umjesto kiše koja bi značila propast – Sunce ipak donijeti mir i život na vlastitoj rodnoj grudi.

 

 

Izvor: N1

Možda će Vas zanimati i:

Back to top button