Krhki je starac otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je jela zajedno za stolom. No staračke drhtave ruke i gubitak vida bile su razlogom poteškoća za vrijeme jela.
Zrna graška padala su sa žlice na pod. Kad bi uzeo čašu, mlijeko bi se prolilo po stolnjaku. Taj je nered ljutio sina i snahu. “Moramo nešto učiniti s ocem”, rekao je sin. Dosta mi je ovog prolijevanja mlijeka, bučnog jedenja i hrane po podu.” Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u večeri.
Nakon što je djed polupao tanjur ili dva, hrana mu je bila posluživana u drvenoj zdjeli. Kada bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad je u njegovu oku bila suza. Još su uvijek jedine riječi koje su za njega imali – kada bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu – bile oštre opomene.
Sve je to četverogodišnjak promatrao u tišini.
Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drva na podu. Upitao dijete: “Što radiš?“, dječak je odgovorio: “Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem.“
Ove su riječi tako pogodile roditelje da su ostali bez teksta. Suze su počele potocima teći niz njihove obraze… Iako nisu izgovorili ni jednu riječ, znali su što moraju učiniti. Tu je večer muž uzeo djeda za ruku i nježno ga doveo natrag za stol. A iz nekog razloga, činilo se da ni muž ni žena nisu brinuli kada je pala vilica, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.
