Turbofolk je bio soundtrack jedinstva i raspada Jugoslavije, navodi njemačka novinarka Sonja Vogel u svojoj knjizi „Turbofolk i raspad Jugoslavije“. Vogel za DW govori o vezi turbofolka i nacionalizma.
DW: Vaša knjiga se zove „Turbofolk i raspad Jugoslavije”. Gdje Vi vidite vezu između turbofolka i raspada Jugoslavije?
Vogel: Ja sam pokušala preispitati gdje je ta veza jer sam pri mojim prvim susretima sa bivšom Jugoslavijom bila veoma iznenađena s kolikim nacionalnim nabojem se govorilo o toj muzici koja je bila svuda prisutna. Ono što sam ja pokušala bilo je, tako reći, predstaviti istoriju te muzike i kako se o toj muzici govorilo od 70-ih godina i Jugoslavije, koja je u jednom momentu prosperirala. Potom, kroz istoriju 80-ih i 90-ih godina – vrijeme nacionalizma i građanskih ratova kada se turbofolk zapravo razvio – i do danas nakon tzv. demokratskih promjena u Srbiji kada imamo novi turbofolk, prikazati i istoriju raspada Jugoslavije.
Mnogo se govorilo do sada o vezi između turbofolka i nacionalizma. Neki smatraju da ta veza itekako postoji, neki da su tvrdnje o tome potpuno pretjerane. Kakvo je Vaše mišljenje?
Vjerujem da u debati o nacionalizmu turbofolk igra veliku ulogu. S druge strane i u debati o turbofolku nacionalizam igra jednu veliku ulogu. Vjerujem da se može reći da je ta veza toliko bliska jer je turbofolk, kao i sama riječ za tu posebnu vrstu muzike, nastao tek devedesetih. To znači u vrijeme nacionalizma i tih megazvijezda poput Cece (Svetlane Ražnatović – op. red.), koja je i udovica ratnog zločinca Arkana (Željko Ražnatović – op. red.). Tu postoji direktna veza sa nacionalizmom, ali sama muzika nije politička. To je pop muzika sa mnogo utjecaja sa zapada, ali i sa mnogo utjecaja iz regionalnog folklora. Tekstovi su zapravo bez iznimke nepolitički. Oni su, sasvim u skladu sa primjerima sa Zapada, prije su to ljubavne priče, djelomice tragične ljubavne priče. No ono što turbofolk čini političkim jest ta veza sa devedestim i to kako se o njemu govori i to tako da se on stalno dovodi u vezu sa posebnim aspektima tih društvenih promjena, to znači da se o njemu govori da je obilježen srpskim nacionalizmom, da je kičast, da je pornografski itd.
Vi i u knjizi kažete da je turbofolk više od muzičkog žanra, da je on lifestyle, kultura sa vlastitom estetikom. O kakvoj estetici je riječ?
Ta estetika je dio tadašnjeg društvenog miljea i svega onoga što se dešavalo devedesetih godina. U tom trenutku više nije bilo jugoslovenskog društva sa diferenciranom, veoma zapadnom pop kulturom, već su društva bila odjednom jako obilježena granicama. Kada je riječ o estetici turbofolka to se prije svega pokazuje kroz sliku o rodnoj ulozi, dakle u estetici žena i muškaraca. Također u tome kako su oni predstavljeni u video spotovima, dakle kako same pjevačice izgledaju. To je veoma seksualizirana slika žene, veoma stereotipizirano prikazane žene – dakle ekstremno duge noge, velike grudi, napumpane usne, ekstremno našminkane, duga, prava kosa. To je slika koja je doduše postojala, koja se ipak ekstremno razlikuje od slike žene u osamdesetim godinama koja je u Jugoslaviji ipak bila jasno otvorenija.
Vi ste fenomen turbofolka i njegove uloge u bivšoj Jugoslaviji opisali na primjeru tri žene, odnosno pjevačice: Lepe Brene, Svetlane Cece Ražnatović i Jelene Karleuše. Idemo redom. Što je simbolizirala Brena, kakvo društvo?
Vjerujem da se može reći da je Lepa Brena bila zapravo prvi veliki svejugoslovenski pop star. Ona je, što se popularnosti tiče, ostvarila sve rekorde. Ona je punila stadione i tada je bila simbol jedne vrste prosperirajuće Jugoslavije gdje je pop kultura igrala vrlo važnu ulogu, gdje su otvarane nove televizijske stanice, koje su program emitirale u cijeloj Jugoslaviji, gdje su postajale muzičke emisije koje su se mogle gledati u cijeloj Jugoslaviji i shodno tome je Lepa Brena zaista pomalo majka Jugoslavije i ona utjelovljuje možda jednu priču o emancipaciji koja je u Jugoslaviji bila poželjna. Ona sama je iz jednog bosanskog sela došla u veliki grad gdje je postala ekstremno uspješna i to je sasvim bila jedna priča koju je, kažimo to tako, jugoslovenska politika, Komunistička partija tada predviđala kao idelani put, da ljudi sa sela dolaze u grad, da se žene emancipiraju iz te seoske skučenosti i patrijarhalnog okruženja i postanu uspješne.
Posebice važan period, ne samo u Vašoj knjizi, ste opisali na primjeru Svetlane Ražnatović. Napisali ste da Ceca do danas slovi među velikim brojem Srba, ali prije svega u drugim ex-jugoslovenskim državama i u Zapadnoj Europi kao inkarnacija srpskog nacionalizma. Zašto?
Mislim da je to prije svega jer je ona imala jednu vrstu srpskog vjenčanja iz bajke sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. I ta veza je naravno jedina direktna veza sa srpskim nacionalizmom. Ceca je bila superstar, ali ne više Jugoslavije, već Srbije u devdesetim godinama i ona tada preuzima pomalo tu ulogu koju je prethodno u Jugoslaviji imala Lepa Brena, koja je bila superstar za različite nacije, generacije i klase. Ceca preuzima tu ulogu samo za mnogo manje, srpsko društvo.
U knjizi ste citirali sociologa Erica Gordya koji kaže: „Prikazivanje blještavila i luksuza nudilo je eskapističko skretanje pažnje sa stvarne situacije.” On govori o situaciji u Srbiji. U isto vrijeme u susjednoj BiH je bijesnio rat. Da li je, po vašem mišljenju, zapravo turbfolk služio kao sredstvo politike za skretanje pažnje sa realnosti?
Ne bih se u potpunosti složila sa Gordyem da turbofolk izjedačavamo sa eskapizmom (bijeg od stvarnosti – op. red.) jer pop kultura, dakle pop muzika općenito ima taj aspekt da spaja grupe i naravno služi za zabavu, dakle potpuno banalno uvijek služi zabavi i ne mora nužno biti politička ili po pravilu nije politička. No s obzirom na taj specijalni background, prije svega u Srbiji, rekla bih da pada u oči da je turbofolk bio bez alternative. Dok je osamdesetih još uvijek bila relativno širokorasprostranjena pop kultura i postojala alternativna scena, u devedestim je na svim kanalima – radio i televizija – bio turbofolk. To nepostojanje alternativa naravno da budi taj dojam o eskapizmu. Ono što naravno još igra ulogu jest estetika, o kojoj smo već pričali, koja je ekstremno obilježena luksuzom. U videospotovima tako možemo vidjeti marke poput Marlbora, Dolce&Gabana, Armania i to u vrijeme kada taj lifestyle zapravo nikada nije bio više udaljen, dakle kada je Srbija bila toliko izolirana, a zbog embarga i sankcija zapravo nije bilo pristupa tom otvorenom svijetu i tim luksuznim proizvodima.
Kako to objašnjavate?
Prije svega je to bilo nešto što je u društvenom ili političkom smislu zaista bilo poželjno. Dakle te nove televizijske stanice, poput TV Pinka, nisu imale informativno-političke programe, nisu imale vijesti, već su zapravo etablirale muzičke televizije u Srbiji i izvan nje, dakle u Jugoistočnoj Europi. Iza toga naravno već stoje politički interesi. Srbija je bila jedina zemlja bivše Jugoslavije koja je bila involvirana u rat, ali rata nije bilo na njenoj teritoriji, tako da se time tako reći nudilo nešto što bi političko suočavanje zapravo zabavom zamazalo.
Želite li dakle reći da je turbofolk zaista služio kao političko sredstvo da bi se skrenula pozornost sa realnosti?
Ne bih rekla da je to zaista tako bilo planirano, da je to bio masterplan, ali već kroz televizijske stanice, privatizacijom radija i televizije, se mogao ostvariti utjecaj raspodjelom novca, iznajmljivanjem prostora, itd. U devedesetim se, vjerujem, može sasvim jasno reći da je turbofolk strukturalno indirektno bio podstican. Vjerujem dakle da se to može sasvim jasno reći, ali vjerujem da je to indirektna stvar. Nije riječ o tome da je Slobodan Milošević primjerice podsticanje turbofolka sebi postavio za cilj. To se ne može reći.
Nakon okončanja Miloševićeve vladavine dolaze demokratske promjene u Srbiji i sa njima treća pjevačica koju u knjizi koristite kao simbol – Jelena Karleuša. Što ona simbolizira?
Vjerujem da ona zaista utjelovljuje jednu novu Srbiju, Srbiju nakon tzv. demokratskih promjena nakon kraja Miloševićeve ere i time naravno društveni proboj, ponovno ostvarivanje međunarodnih kontakata u području kulture. Kada je riječ o muzici Jelene Karleuše vjerujem da mnogi to ne bi povezali sa turbofolkom ili prepoznali kao turbofolk iako tu postoje brojni orginalni turbofolk elementi, primjerice taj triler, koji zvuči orijentalno, ali tu postoji mnogo utjecaja zapadne pop muzike. Dakle to ide u pravcu R&B, elektro muzike. Ono što kod Jelene Karleuše veoma podsjeća na turbofolk jest estetika. Ona zaista izgleda kao Barbie lutka. To znači da pitanje rodne uloge ponovo dolazi u prvi plan. Ja bih međutim rekla da ono što takvu zvijezdu kao što je Jelena Karleuša razlikuje od Cece jest da kod nje postoji ironija, jedna ironična referenca na istoriju turbofolka i prvi put turbofolk ima, moglo bi se reći, jednu vrstu političkog stava jer zvijezde poput Jelene Karleuše ili primjerice Seke Aleksić se veoma zalažu za prava LGTB osoba.
Iako to ne kažete jasno stiče se dojama da turbofolku, u vrijeme koje simbolizira Ceca, pripisujete negativnu ulogu, dok za treću dekadu, koju opisujete kroz Jelenu Karleušu, pripisujete određeni pozitivan značaj s obzirom na to da se Karleuša zalaže za prava LGTB populacije, prava žena, itd. Može li se uopće govoriti o pozitivnoj ulozi turbfolka?
To je dobro pitanje. Može se s druge strane reći da li se uopće može govoriti o negativnoj ulozi turbofolka. Ja vjerujem da se oboje može obrnuti. Kod Cece postoje naravno trenuci emancipatorskog modela ženstvenosti. Ona je bila veoma uspješna žena, ali nikada nije bila lišena kritike. Ona je unatoč njenom uspjehu bila veoma sporna osoba. Jelena Karleuša s druge strane se također može posmatrati na dva, odnosno na mnogo različitih načina. Kada sam sada govorila o tome da smatram da se ona na ironičan način igra sa rodnom ulogom i da je njena pretjerana estetika ironična onda mislim da je to tako naravno gledano iz ugla promatrača. Sigurno postoje ljudi koji tu estetiku percipiraju kao autentičnu i nešto čemu treba težiti, što naravno nije pozitivno. Dakle ja bih rekla da je prostor za interpretaciju veoma širok.
Što je Vaše osobno mišljenje nakon svega, može li se uopće govoriti o pozitivnoj ili negativnoj ulozi turbofolka?
To je teško reći jer ta muzika uvijek ima različite aspekte i ona ne čini ništa drugo nego što odražava društveni razvoj. I to se pokazuje u toj veoma emocionalno vođenoj debati o turbofolku gdje se govori o brojnim društvenim aspektima, o napretku i nazadovanju društva, o nacionalnoj i kulturnoj pripadnosti, o Europi, Balkanu, Istoku i Zapadu, muškarcima i ženama.
Neki autori turbofolku zaista pripisuju pozitivnu ulogu u jednom drugom području. Govori se o tome da turbofolk – treba naglasiti – nakon Cece u (post)jugoslovenskom kulturnom prostoru više spaja, nego što razdvaja. Branislav Dimitrijević, kojeg citirate u knjizi, kaže: „Čini se da je pomirenje u pop-folk muzici već započelo“. Može li se promatrati na taj način?
Mislim da se može na taj način promatrati jer je zaista tako da turbofolk baš kao i drugi turbofolk fenomeni naravno povezuju. To je upravo tako da muzika za zabavu i pop kultura povezuju zajednice i uvijek su ih povezivali. U tom smislu se slažem sa Dimitrijevićem. Turbofolk u svakom slučaju ima potencijal za to i definitivno se danas, vjerujem, može reći da je to jedan kulturni produkt koji je preživio građanske ratove i vrijeme nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji i da danas još uvijek zapravo ima utjecaj u zemaljama bivše Jugoslavije i skoro u cijeloj jugoistočnoj Europi.
Šta Vam je kao Njemici bilo posebice upečatljivo u tekstovima pjesama koje ste analizirali?
Dok sam istraživala i slušala tekstove bila sam ekstremno iznenađena i šokirana slikom žene ili pričama o ženama o kojima se govori u Cecinim pjesamama. To su u principu kao i u pop muzici vrlo uobičajene ljubavne priče ispričane iz perspektikve žene, ali to nisu pomirljive i nisu romantične, već ekstremno brutalne ljubavne priče koje zapravo pričaju o tome kako muškarac vara ženu i kako ju djelomice zlostavlja. Ceca, ali i žene o kojima ona priča, u pjesmama pričaju o tome kako su njemu izručene i kako pate u toj situaciji, ali je ne napuštaju. To sam smatrala ekstremno interesantnim i tu radikalnost još nikada nisam čula u drugim formama muzike.
Turbofolk su uvijek drugi, navodite u knjizi. Kako to objašnjavate?
Objašnajvam to time da je debata o toj muzici ekstremno nabijena emocijama. Ono što je fenomen i što je interesantno u turbofolku jest da ta muzika devedesetih godina nije imala alternativu. To znači da se mogla čuti svuda, na radiju, televiziji, i unatoč tome ne možete naći, ili barem ja nisam mogla naći nikoga, ko kaže: ‘Ja rado slušam turbofolk. Ja sam turbofolk fan’. Vjerujem da je ta proturječnost u tome jer je s turbofolkom isprepleteno mnogo društvenog razvoja, gubitak raznolikosti u kulturi, pitanje jednakosti spolova, koje je relativno postojalo u bivšoj Jugoslaviji, itd., a turbofolk pokazuje kako brzo svemu tome može doći kraj.
Sonja Vogel je urednica u Fondaciji Bauhaus u Dessauu. Kao novinarka je radila u Njemačkoj, Rusiji i Srbiji, između ostalog za njemački “Tageszeitung” i “Neues Deutschland”. Završila je rodne i istočnoeuropske studije.
Izvor: DW