Uslikaj me. Molim te. Uslikaj me sad. Ne čekaj da dođe doktor, pusti mi ruku. Uzmi telefon. Molim te poslušaj me, daj mi telefon u ruke. Nesposoban si, otimam mu telefon i stavljam ga između nogu za vrijeme jednog snažnog udara bebe koja upravo stiže na svijet. Kontrakcije su sve snažnije i trese mi se ruka, tresem se cijela, bolovi me razvaljuju a on nikako da shvati da mora uslikati sve i da ovo ne želim da prolazim ponovo, nikad više. Blijeda sam i oznojena. Moj suprug pokušava da uhvati pravi kut moje vagine dok beba izlazi ali smeta mu doktor, govorim doktoru da se skloni kad bebina glava izađe ali on mi objašnjava kako to nije moguće, kako mora biti tu ispred moje vagine a ja želim sliku, želim fotografiju bebe i njene glave čim izađe iz mene…Nitko me ne razumije. Misle da buncam. Boli me a telefon pada iz moje ruke i vrištim dok moja kćer izbija iz mene a moj muž promatra i drži me za ruku prepun ljubavi u mom umu se odvija samo misao kako ovo nitko nije uspio uslikati a sad je kasno izašla je iz mene. Izašla je na svijet a da nisam uspjela uslikati njen dolazak. Potom govorim mužu da je uslika, vrištim od bolova ali babica uzima moju kćer i govori da moraju da je okrenu, izvade joj ostatke iz usta i da je udare da prodiše a on potom ispušta telefon ponovo iz ruke i taj trenutak ostaje nezabilježen, malena, krvava i sluzava beba vrišti a nitko ne slika…Onesvijestila sam se.
Dan nakon poroda. Majka je uslikala 200 slika. Mene kako dojim, kako spavam, kako vadim sisu, kako beba plače, kako se smijem, kako sam sjela kraj prozora, kako beba spava, kako drži moj mali prst, kako me gleda, hvatala sam svaki njen pokret a ona je treptala okicama za kameru. Brisala sam slike gdje nije ispala kako treba. Sjekla sam kuteve fotografija, retuširala joj obraze da budu malo veći i slađi a i ja sam stavila šminku, doduše samo malo, malo uz razbarušenu kosu…On me grlio i donio cvijeće a potom sam tražila da uslika mene, bebu i cvijeće u pozadini. Ostavio je našu kćerku i uzeo telefon, slikaj me odavde, slikaj me odande. Molim te uhvati ovaj dio sobe, ne valja mi ta poza, daj meni telefon kad si nesposoban jebo ti Bog majku! I hvatam telefon iz njegove ruke dok mi beba ispada iz naručja sa toplog kreveta na ledeni beton…
Nije to prvi put da se desilo otada. Nije. Majka sam. Fejsbuk majka. Moderna majka. U zadnjih godinu dana sam objavila po jednu sliku najmanje dnevno svoje kćerke Sare. Imala je potres mozga dan nakon rođenja, ostala na intenzivnoj njezi, uslikala sam je u inkubatoru, kad je išla na snimanje a potom i sebe ispred staklenog prozora kako je posmatram uz statuse da se što prije oporavi jer nisam naravno rekla da je ispala…Iz moje ruke zbog telefona. Bila bi luda svjesna sam sebe toliko a desilo se zbog mog muža Franje, nesposoban je. Glup. Kupio je meni ajfon ali nije kupio onaj sa kamerom koja meni treba i zato sam tražila njegov telefon na krevetu dok sam držala Saru u naručju i kad sam posegla da uhvatim dijete je palo, jednostavno se desilo. Dešava se. Na statusu preko fejsbuka sam dobila niz molitvi, ohrabrenja i lajkova. Kasnije sam radila lajvove sa Sarom dok sam je dojila. Moje grudi nikad nisu bile veće, mlijeko je curilo kao iz krave, curila sam cijela a potom slikala kako curim i fotografije su curile na internet a ja ih samo točila. Točila sam stvarnost kroz telefon preko mreže i svima točila svoje mlijeko, svoju bebu, svoje sise, svoje majčinstvo. Majka. Majčinstvo u ovom vijeku-Mlijeko koje teče za sve. Iz mojih sisa je išlo mlijeko mojoj kćeri najmanje. Statusi su mi pomogli da se snađem, imala sam savjete, grupe majki, mamina beba grupu, moje dijete, moja duša, moje srce, roditelji iz snova, savršena majka i jednostavno neku grupu koja se zvala Mama. Mama. Fejsbuk majke su bile na internetu sa mnom i sa svojim bebama non stop. Pisale smo o hrani, pelenama, vakcinama, odgoju, savršenoj metodi za stvaranje savršene bebe. Nije se nikad radilo o odgoju nego o prezentaciji odgoja. Bebe su tako slatke. Imala sam stotine slika svoje Sare i svaku sam provlačila kroz filtere da bude još slađa i medenija. Cijedila sam kćerku kao kesu čaja nakon što bi je potopila u more lajkova, ekrana, tuđih telefona, kompjutera, mreža i instagram profila. Cijedila sam svaki atom svog majčinstva i uživala u tome. Baš sam je neki dan uslikala kako hoda, snimala sam je tri sata samo da ponovi riječ Lajk. Prva riječ i nekako je slatko izgovorila-Laj, laj, laj. Kao da je lajala, nije mogla da izgovori slovo K ali znala sam ja šta ona priča-Lajk ili možda lajv? Snimala sam lajvove sa kćerkom non stop pa bi je uzela u ruke i rekla ”Mama će da snimi sad svoju Saru, da snimi pelene, da snimi guzu, da snimi kako moja Sara papa, kako ona kaže mama, kako ona piški, kako ona ima ospice, kako ona slatko tepa, kako puzi, kako piša, kako vrišti, kako prdi, kako smrdi…” Nisam više znala kako da je iscjedim kao čaj u vreloj vodi i bila sam frustrirana nakon nekog vremena…
Moje majčinstvo je postalo stresno. Svi ti momenti kad bi slikala kćerku a ona bila neraspoložena ja bi doživjela napad bijesa na nju. Mrzila sam je patološki poslije nekog vremena kad je postajala sve nervoznija od blica, od toga što sam je stavljala na stolicu koju nije volila ali predivno je sjedila na toj stolici i ispadala preslatko, bila je premala ta mala hodalica ali ja bi nju ugurala u to i onda joj govorila da pogleda u kameru, nakon nekog vremena a uskoro automatski je vrištala od te stolice a potom je počela da vrišti od mog zlatnog ajfona kad bi skontala da je slikam. Bilo je dovoljno samo da joj priđem sa telefonom da počne histerisati a ja bi potom potonula u očaj. U duboke depresije koje su zvali postporođajne depresije. Pila sam tablete i počela se gojiti, nisam se mogla skoncentrisati na nju ni na muža jer sam pratila lajkove, rezala slike na telefonu i retuširala sebe i nju. Uskoro sam se izobličila i izgubila liniju a ona je bila toliko naporna i nervozna i tako drugačija od one Sare na fejsbuk profilu. Otvorila sam joj grupu za lajkanje, praćenje i svi su znali da je moja kćerka preslatka. A potom je nestala.
Netko je nekako upratio njen profil, kažu da je sve kriv internet. Da sam pogriješila ali svi to rade. Moja kćer je imala 6 godina kad je nestala. Nestala je prvog dana škole. Uslikala sam je ispred škole, objavila i zaradila sam na njoj 145 lajkova, 60 komentara i sveukupno 297 reakcija sa srcima. I jedan od tih ljudi je znao…Gdje je. I odveo je. Kasnije su je našli mrtvu. Bila je iskasapljena, silovana i ubijena. Dijete. Moje dijete je to doživjelo. Neću zaboraviti dan kad su mi javili da je nađeno tijelo u kanalu nadomak grada i da je sudeći po svemu to ona…
Taj dan sam objavila status, sa tužnim licem. Imala sam mnogo reakcija, mnogo…I svaku od njih sam i čekala. Sad je tome kraj. Na stotine slika moje Sare je sad vječno na internetu. Jedna od njih je zapala nekom manijaku za oči. On je vidio. Drkao je na moje dijete, nije mogao da odoli, nije se mogao zaustaviti i potom je ona nestala. Nestala je prvi dan škole kad je njena slika objavljena na mom profilu a grupu koju sam otvorila za nju nisam više kontrolisala, zaboravila sam na nju. Ne znam tko je taj čovjek. Ne osjećam više ništa osim potrebe da objavim svoju priču. Ja sam bila jedina majka na svijetu, jedina. Jedina koja ima bebu, koja je rodila, koja dijeli radost majčinstva sa svima a među svima su bili i zli ljudi. Nisu svi bili dobri. Nisu svi voljeli Saru ali su lajkali njene slike. Sad sam svjesna šta sam uradila i koliko sam je servirala drugima protiv njene volje. Nikad je nisam pitala-Kćeri želiš li da te mama objavi na Fejs? Da te vide stotine drugih ljudi i da te komentarišu, lajkaju i da te prate? Nije ni mogla znati. Kako će beba odabrati za sebe? Ja sam birala i sada sam suočena sa posljedicom svog izbora. Policija kaže da je to plod organiziranog uma, zločinačkog, dijaboličnog i poremećenog manijaka koji je tačno znao sve u detalj. Kad, gdje, kako i kuda da krene i na koji način da najlakše ona nestane. Sve je bilo tu na dodir jednog malog miša ili jagodice prsta preko ekrana. Moja kćer na dodir svih tih prljavih ruku…A najmanje u mojim rukama osim za potrebe slike. Slike. To sam radila nesvjesno ali sada je kasno.
Na stolu u mrtvačnici ležala je mala djevojčica. Njeno tijelo je bilo izrezano preko stomaka od autopsije a lice ljubičasto od udaraca, prepoznala sam je. Slikala sam je toliko puta i fotošopirala a ovo sad nije za fejs. Uslikala bi…Prva reakcija nakon neizmjerne tuge, bola i očaja bila je automatski potez za telefon a potom je mrtvozornik rekao da nije dopušteno. Moj muž je bio shrvan. Krivio je mene a ja sam krivila njega. Sara je bila mrtva.
Sjećam se kad je prohodala i kako sam je namjerno dizala uporno, iznova da uhvatim snimak njenog prvog isceniranog koraka sve dok nije toliko vrištala od mene da sam je pustila na pola sata ili čak dva ne sjećam se, da vrišti u kutu sobe sa igračkama nakon što sam uslikala savršenu fotografiju nje u baletnoj suknjici, sa leptirovim krilima i u nekim malim cipelicama koje sam joj jedva stegnula oko stopala jer su već bila prevelika za to. Vrištala je i poplavila a potom sam ustala sa kompjutera istresla pepeljaru, otvorila prozor i popila svoje tablete kad sam sve objavila na internetu. To je bio njen prvi korak.
Nakon toga sam objavila njene crteže, prepravila sam neke i dodala na svoj lik malo više boje, malo ljepša usta, malo bolje oči a onda sam i nju precrtala i obojila kako treba. Objavila sam prvi crtež svoje kćeri i zaradila brojne lajkove. Bila sam jako strastvena protiv vakcina iako ništa o medicini zapravo nisam znala. Uvijek sam se uvaljivala u te neke grupe protiv vakcinacije jer je bilo moderno a i danas je još više…Sara je imala divan stajling za prvi dan škole. Uradila sam joj lokne, stavila lak za kosu, sjajilo, rumenilo, malo pudera i haljinicu boje lila. Njen leš su poznali po toj haljinici boje lila u dubokom jarku, kanalizacija je bila mjesto gdje je on bacio kad je silovao a potom joj zabio nož u trbuh i povukao prema gore…Rekli su mi da je nije bolilo. Lagali su. Bila je živa dok je silovao. On je sve to znao cijelo vrijeme. Godinama me pratio, ne znam tko je taj čovjek, on zna tko sam ja. S tim više ne mogu živjeti a moram. Živim od objave do objave statusa ili pisma svojoj mrtvoj kćeri. Imam svaki dan pisma podrške, majke se javljaju, ljudi zovu ali ipak sve manje i manje. Brzo će godišnjica i namjeravam da objavim sve detalje, novinske isječke, rezultate istrage i čak slike koje nisam dosad objavila. Napravit ću album-Za moju Saru. Toliko sam zaslužila a i ona poslije svega. Majka. Moderna majka i njena beba zajedno u svakoj fazi života. Objavila sam i snimak ultrazvuka prije toliko godina pa je jedino logično da i njenu smrtovnicu objavim. Moje je dijete na kraju krajeva imam pravo na to. Moj muž sve više pije, ide u kladionicu, nije se oporavio, on nije na fejsu kao Sara i ja a govorim mu da otvori profil cijelo vrijeme da svi zajedno budemo tamo. Ultrazvuk, prvi zubići, crteži, haljinice, koraci, riječi i osmijesi moje kćerke su tamo, negdje van mene i za sve ostale. Moje mlijeko curi i dalje osjećam se živa kad na račun svoje mrtve kćerke dobijem lajk. To je potvrda moje priče. Moje sudbine i moje drame. Ljudi znaju šta se desilo ali nitko ne zna tko je to uradio. Kako je moguće sve danas znati a potom ništa ne znati u isto vrijeme? Ima li taj manijak fejs? Ima, mora imati jer nekako je morao doći do nje, preko mene, preko svega što sam davala u javnost o njoj. Cijedila sam je kao limun i sav život iz nje dok na kraju nisam počela cijediti njenu smrt. Objavila sam i krvavu haljinu koju sam dobila natrag ako već ne mogu dobiti svoje dijete. Nekako osjećam da nikad i nije bila moja. Bila je servirana svima od prvog dana. Nije bila isključivo moja moram priznati nego svačija. Kćerka za sve. I za manijake, pedofile, luđake, bolesnike sve dok jedan od njih nije prešao sa dodira ekrana na dodir nje same i zabio joj nož u utrobu kao što je prije toga zabio lajk u njenu fotografiju. Upravo sam dobila 67 reakcija na fotografiju krvave haljine moje Sare, možda nikad ne saznam tko je ubio ali poslije svega što sam prošla nije ni bitno… Imam još stotine neobjavljenih slika od nje i dobit ću nešto drugo ako na kraju ne dobijem pravdu-Dobit ću potvrdu da sam mama na ekranu a toliko sam poslije svega i zaslužila…A i ona je.
Izvor: buka
