Zelenooku djevojčicu iz Afganistana 1985. godine fotografisao je Stiv Mek Kari za naslovnicu časopisa Nacionalna geografija. Fotografija i dan danas budi interesovanje i divljenje širom svijeta, a priča o Afganistanki, po imenu Šarbat Gula, koja je tada imala 13 godina, vrijedna je divljenja i strahopoštovanja.
Stiv je radio priču o sovjetskoj okupaciji Afganistana i izbjegličkoj krizi. U šatorima obližnjeg izbjegličkog kampa Nasir Bagh bila je organizovana škola u koju je on jednog dana zašao. Nije imao često priliku da fotografiše žene, ali u šatoru su bile djevojčice mlađe od 13 godina koje nisu morale da nose burku i lica su im bila otkrivena.
Mek Kari je brzo reagovao i na Kodachrome slide filmu snimio legendarnu fotografiju. Ime mlade Afganistanke otkriveno je tek 17 godina pošto je slika objavljena.
Šarbat je sa svojom porodicom živjela u istočnom Nangarhu kada su Sovjeti izvršili invaziju na Afganistan 1979. Njena majka je umrla od upale crijeva u selu kada je Šarbat imala osam godina. Kao stotine hiljada drugih Afganistanaca, njena porodica (otac, četiti sestre i brat) su emigrirali u Pakistan i tamo počeli da žive u izbjegličkom kampu Kača Garahi, na obodima Pešavara. Udali su je sa 13 godina, ali njenom mužu je ubrzo postavljena dijagnoza hepatitisa C i umro je pet godina poslije sklapanja brala. Šarbatina najstarija ćerka je takođe umrla od iste bolesti prije tri i po godine. Imala je 22 godine i iza sebe je ostavila dvomjesečnu kćerkicu.
Šarbatina fotografija je privukla pažnju u cijelom svijetu, a i danas ovo je najpoznatija slika ikada objavljena u Nacionalnoj geografiji.
Godine 2001. kada su talibani svrgnuti s vlasti u Afganistanu, časopis je organizovao detaljnu potragu za djevojkom. Poslije dužeg vremena pronađena je u zabačenom dijelu planina Tora Bore, a njen identitet je potvrđen biometrijskim mjerenjem – tehnologijom upoređivanja uzorka zjenica žive osobe i osobe s fotografije. Tada je imala tridesetak godina, živjela je u bijedi.
Tako se 2002. ponovno našla na naslovnici, pozirajući sa svojom slavnom fotografijom.
U Pakistanu je živjela 35 godina, ali je osuđena i deportovana zbog posjedovanja lažne pakistanske lične karte. Njen slučaj je pokrenuo priču o hapšenjima i prisilnoj deportaciji afganistanskih izbjeglica.
Šarbat je danas bolešljiva 40-godišnjakinja, ali se i dalje nada da će naći svoj mir. Svoju kuću u Pakistanu je prodala plašeći se hapšenja jer nije imala papire da bi ostala. Dva dana prije nego što je htjela da se sa djecom vrati u Afganistan, izvršena je racija i ona je uhapšena i zatvorena.
Pakistanska vlada je naložila da oko dva miliona afganistanskih izbjeglica napuste njihovu teritoriju. Šarbat je služila 15-dnevnu zatvorsku kaznu, ali prvu nedjelju je provela u zatvoru, a drugu u bolnici gdje su je liječili od hepatitisa C.
“To je bio najteži i najgori incident u mom životu”, rekla je.
Pakistanci su shvatili da će im čitav slučaj narušiti reputaciju, pa su joj ponudili da ipak ostane, ali je ona to odbila. Izjavila je da će u Pakistan eventualno dolaziti samo da ode na grob muža i ćerke i pomoli se.
Nijedno od šestoro Šarbatine djece (još jedna kćerka joj je umrla i sahranjena je u Pešavaru) nemaju boju očiju kao ona.
Afganistanska vlada je obećala da će joj kupiti kuću u Kabulu, ali su je poslije obećanja smjestili u iznajmljeni stan, čija renta nije plaćena mjesecima. Predsjednik Ašraf Gani još nije ispunio obećanje, iako njegovi portparoli medijima ponavljaju da će Šarbata biti zbrinuta.
Šta kaže o čuvenoj fotografiji?
“Proslavila me je, ali je dovela i do mog zatvaranja. Poslije svih ovih problema bih željela da osnujem nevladinu organizaciju koja ljudima nudi besplatno liječenje. Prije ovoga sam bila seljanka. Nije mi se dopalo što je moja fotografija u medijima. Sada sam jako srećna što mi je ukazana čast i učinila me je poznatom među ljudima. Ishod fotografije je pomogao mnogim udovicama i siročićima. Sada sam ponosna na to”, kaže žena koja cijelog života ne može da nađe ono što traži – mir.
Izvor: avaz
