“Slušala sam Čorbu, zažmurila sam na četnika”: Kako je srpski jezik u hrvatskim školama postao novi pank

I takve stvari su moguće. Splitski studenti u domu koji nosi naziv “Franjo Tuđman” provodili su se uz hitove Cece Ražnatović. A treba li uopšte podsjećati da u hrvatskim medijima uz ime ove pjevačice obavezno ide odrednica – Arkanova udovica?

Jedna obična žurka i jedni obični narodnjaci, ali ovdje ništa nije obično.

Tako je i došlo do, pazi sad, “zvaničnog saopštenja” organizatora brucošijade. Zbog nemilog, valjda, incidenta

Vajkanje glasi otprilike ovako:

“…nismo bili upoznati niti sa izborom pjesama, koji ovim putem osuđujemo jer smatramo da mu nije mjesto u akademskoj zajednici ni na prostoru Sveučilišta – ne samo u nedjelji obilježavanja ratnih stradanja nego nikada”. Tako je reagovao Studentski zbor Sveučilišta u Splitu.

Zabava je, inače, održana u menzi “Kampus”, a studente je navodno prema najavama trebalo da zabavlja samo grupa “Magazin”, a onda se – diverzija neka, šta li je – pojavio “još jedan bend koji brojnima nije bio po volji”. Ili je mnogima bio po volji, što je izgleda još veći problem.

Ovaj besmisleni događaj prouzrokovao je i jedan interesantni i ironični komentar autorke Lade Novak Starčević na portalu “100odsto.hr”.

Autorka, naime, ispisuje jedan navodni citat Svetlane Cece Ražnatović:

“Da sam znala da će hrvatska djeca ovoliko slušati moje hitove ne bih nikad ni počela da pjevam”.

Autentičnost ove izjave nije tema, jer to je zapravo ilustrativni uvod u priču kojom se dolazi do poente:

“Eto, niti Ceca voli male Hrvate, niti veliki Hrvati vole Cecu, ali ti nesretni mali Hrvati vole nju. I otkidaju na njene pjesme. Vjerujte mi, nemam pojma zašto.

Vjerojatno baš zato jer ovi veliki to preziru. Sigurno ne zato jer žele Veliku Srbiju i sigurno ne jer ih zanima Arkan, čija je ona udovica”, piše autorka.

Dakle, “srpsko” je među hrvatskom omladinom postalo mjera bunta.

Autorka dalje objašnjava kako je “slušala Čorbu i odlučila da zažmuri na četnike”.

“Što ste vi slušali s 18 godina?

Ja bih rekla svašta, ali jedan od glavnih kriterijuma je bio da mi se sviđa. Većinom se starcima moj izbor nije sviđao, što me samo još više uverilo da treba tako da nastavim.

Osamnaest sam imala sredinom devedesetih, Srbi se ni tad nisu nešto kotirali na ovim prostorima, ali zašto pobogu ne smijem ‘rezati žile’ svaki put kad čujem ‘Kad hodaš’ od Riblje Čorbe zato jer pjesmu pjeva ‘četnik’?

Pjesma je ljubavna, istina vjerojatno pjeva o nesretnoj ljubavi jednog četnika u pauzi od klanja, ali eto, nekako mi je to promaklo. Odlučila sam zažmiriti na to. Ja nisam zamišljala četnike nego onog nekog dečka koji mi se sviđao.

Je li onda Ceca u 21. vijeku u Splitu stvarno problem? Nije čak ni fizički bila tamo nego je bend koji je zabavljao brucoše odlučio zapaliti ekipu ponekim njenim hitom. Koliko sam čula od svedoka tog ‘nemilog i nepriličnog’ događaja, mladima se to svidjelo”, piše ona.

Zapravo, riječ je o tome što dvadeset i kusur godina poslije rata, srpski jezik – ah, samim tim i srpski narodnjaci – postao nešto što je za mlade nekada bio pank.

“Mladež je uvijek bila problematična i sklona ekscesima, reći će stariji i ‘mudriji’. Zamislite koja obest, zaboravili su na Arkana, četničkog vođu koji je ubijen 2000. Prije samo 17 godina. Taman su još klinci nosili pelene.

‘Kako to da ne znaju ko je on?!’, pitate se sigurno zgroženi. Sigurno se ne sjećaju ni gdje su bili ‘91. Kakvi su to uopšte Hrvati?

Reći ću vam, Hrvati upitnog ukusa za muziku. Iako, možda bi oni rekli da je moj ukus upitan. Cajke me ne dotiču nikako. Ali ja sam bila mlada u doba dok je pank bio bunt. Sada je bunt srpski folk. Ako nemate dijete u osnovnoj školi, onda možda ne znate da je sada bunt i pričati srpski. Bunt je sve srpsko. Pa dođeš doma i staviš ustaška obilježja. Jer je i to nekima bunt. I tako ukrug…”