U ladicama bh. pravosudnih institucija se, prema procjenama Haškog tužilaštva, nalazi oko 1.200 predmeta ratnih zločina. Zahvaljujući toj činjenici na slobodi boravi oko 5.000 osumnjičenih za te zločine, a mogućnost da se odgovorni adekvatno sankcioniraju je iz dana u dan sve manja.
Prošle su gotovo 22 godine od okončanja ratnih sukoba u BiH, a značajan broj svjedoka ratnih zločina je preminuo, napustio državu ili su jednostavno zaboravili detalje zločina kojima su svjedočili. Iako su rokovi za procesuiranje osumnjičenih, barem onih čija se imena pominju u najsloženijim i najprioritetnijim predmetima, davno probijeni, Tužilaštvo BiH traži dodatno vrijeme.
– Kada govorimo o “A listi” Haškog tribunala, tu je negdje oko 850 predmeta. Ima i druga lista, na kojoj se nalazi negdje oko 400 predmeta. To je ukupno preko 1.200 predmeta za koje je BiH preuzela obavezu da će biti prioritet u procesuiranju ratnih zločina. Međutim, od preuzimanja, negdje 2004. godine, pa do danas se vrlo malo uradilo. Ono što je najžalosnija stvar u svemu tome je da niko ne zna gdje su ti predmeti. U periodu kada su preuzimani, od 2004. do 2008. godine, su navodno ti predmeti, a niko ne zna pravu informaciju, ustupljeni nižim nivoima i tu im se gubi svaki trag – kazao je u razgovoru za Faktor Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Ti predmeti su, prema podacima Udruženja, iz Tužilaštva BiH preneseni na niže nivoe, a ta institucija ne može ili ne želi ponuditi odgovore na pitanja o njihovoj sudbini.
– Na njih je pala prašina i niko ne želi o njima da vodi brigu niti da se procesuiraju. Jedan dio osoba sa “A liste” je procesuiran, ali vrlo mali u odnosu na one krucijalne koji su bitni za postupanje – dodaje Tahirović.
Državna strategija
Vijeće ministara BiH je, podsjećanja radi, 29. decembra 2008. godine usvojilo Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina, kojom se naglašava potreba procesuiranja najsloženijih i najprioritetnijih predmeta ratnih zločina u roku od sedam godina, odnosno do kraja 2015. godine, te procesuiranje ostalih predmeta ratnih zločina u periodu od 15 godina.
Još 15. maja 2015. godine je tadašnja šefica Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH Gordana Tadić saopćila da neće biti moguće ispoštovati planirane rokove te ja zatražila produženje roka za još tri godine. Od zatražene tri, prošle su 2,5 godine, a 358 najsloženijih i 357 manje složenih predmeta, navedenih u posljednjem Izvještaju komesara za ljudska prava Vijeća Evrope Nilsa Muižnieksa, još uvijek čekaju svoj epilog.
U septembru 2015. godine je donesen zaključak o potrebi revidiranja Državne strategije, kojom bi se trebali postaviti novi rokovi za njeno provođenje. Međutim, radna grupa zadužena za njenu izradu je formirana tek naknadno, redovne sastanke održava od aprila ove godine i rok za izradu nacrta Strategije je istekao u oktobru.
Zbog toga je, prema saznanjima Faktora, prošlog mjeseca upućena informacija Vijeću ministara BiH sa zahtjevom za pomjeranje roka za izradu Državne strategije za dodatna tri mjeseca, što je u konačnici i odobreno. Nakon što radna grupa izradi nacrt revidirane Državne strategije, ista će biti upućena u proceduru javnih konsultacija, što znači i dodatno vrijeme do njenog usvajanja.
U Muižnieksovom izvještaju su navedene i manjkavosti koje su, prema ocjeni komesara za ljudska prava Vijeća Evrope, dovele do zastoja u procesuiranju ratnih zločina.
– Komesar je sa zabrinutošću konstatirao da veliki nedostaci u procesuiranju ratnih zločina na državnom nivou uključuju i nedostatak iskustva državnih tužioca u ovoj oblasti te neadekvatno upravljanje predmetima ratnih zločina – navodi se u izvještaju.
Također se kao problematično ističe vođenje paralelnih krivičnih gonjenja državnih i entitetskih tužioca u istim slučajevima, nedosljednost u zakonskoj klasifikaciji zločina te nekvalitetne optužnice.
– Komesar je također primijetio stavove pojedinih domaćih sudija da državni tužioci nisu dali prioritet složenim slučajevima ratnih zločina kako bi bili u mogućnosti pridržavati se redovnih mjesečnih normi i izbjegavaju moguće disciplinske sankcije – dodaje se u izvještaju.
Tužilačke norme
Predviđena norma od pet predmeta godišnje po tužiocu je u međuvremenu smanjena na četiri predmeta. Ukoliko je tužioc ne ispuni, glavni tužioc ga prijavljuje disciplinskom tužiocu. Zbog toga tužioci uglavnom biraju manje zahtjevne predmete te izbjegavaju one složenije, što u konačnici rezultira i akumuliranjem broja neriješenih predmeta ratnih zločina.
Posljedica potrebe zadovoljavanja normi je i takozvano fragmentiranje predmeta, odnosno “cijepanje” predmeta kroz podizanje više optužnica za iste ili povezane događaje i podizanje više optužnica protiv istog lica za različita djela ratnog zločina.
Taj problem je istaknula i sutkinja Joanna Korner u svojoj analizi “Procesuiranje ratnih zločina na državnom nivou u BiH” iz 2016. godine. S tim u vezi je Korner navela primjer u nizu optužnica podignutih protiv osumnjičenih za ratne zločine u kasarni “Viktor Bubanj” i optužnica protiv Ibrahima Demirovića.
– Prva optužnica podignuta je u septembru 2014. godine protiv Demirovića, Enesa Čurića i još trojice počinilaca, na osnovu optužbi za događaje u Potocima u Mostaru iz jula 1993. godine. Mjesec dana kasnije, tačnije 16. oktobra 2014. godine, isti tužioc podigao je optužnicu samo protiv Demirovića. Optužbe iz naknadne optužnice odnosile su se na iste događaje obuhvaćene ranije podignutom optužnicom – navodi se u analizi.
Upravo neprocesuiranje ratnih zločina, ili u krajnjem slučaju njihovo neadekvatno procesuiranje, predstavlja prepreku na putu ka normalizaciji odnosa u BiH te služi kao čvrsta osnova za manipuliranje ratnim dešavanjima, obimom zločina i samim karakterom rata. Kao posljedica takvog stanja se čak pojavljuju sve glasniji zahtjevi koji vode ka uvođenju pariteta u procesuiranju zločina počinjenih za vrijeme rata u BiH, a najveću odgovornost za to snosi upravo Tužilaštvo BiH kao najviša pravosudna instanca.
Izvor: faktor