Prvo i osnovno pravilo je: u Bosni se nije potrebno najaviti da ćeš nekome doći, samo hrupiš.
Domaćin se iznenadi, možda je malo trlog, možda nema dobrog soka iz trgovine, ali musafiru se obraduje istinski i sve što je do tad radio može čekati dok on vas fino ugosti. Kahva, sok, hladovina ljeti, topla soba zimi, fina riječ. Da je stotinu muka ti to kao gost znati nećeš- prenosi Hayat.
Milošte su stavka broj dva. U rod koji se obilazi često nosi se litra soka i keks. Ako u kući ima sitne djece metne se kesa bombona ili koji smoki. Ako ima starijih onda kila banana, slijedeći teoriju “oni tvrdo ne mogu na zube”.
U goste “od obraza”, a to su uglavnom prije i oni što žive u drugom gradu, podaleko, nose se bome milošte od obraza: čaše, tanjuri, zdjele za kompot, šolje za kahvu, vazna, stolna lampa i slično, zamotano u svi’tli papir, “nemoj da se viđa”. Umjesto keksa bombonjerka, umjesto bombona i smokija svakom djetetu po čokolada, a starima pola kile kahve i šećer kocka. Mušku obavezno čarape, potkošulja i košulja, nema veze koji broj.
Žensku mlađem majica sa šljokicama, od najlona ili čipke, da se vidi kako se zna izabrati moderno, starijem marama i čit za haljina, u modernijoj varijanti peškir što ništa ne kupi, rozi ili zeleni, ačik.
Ako se slučajno neko od tog roda udaje ili ženi onda moraš prodati tele ili diganti kredit da se opremiš. Ne bi insan kabulio da ga kašnje nosaju po usti’.
U komšiluk se ide u šest ujutro, u jedanaest navečer, u podne, u kad god ti padne na pamet i ne nosi se ništa, nego fino mašuć šaka, bez da kucaš ili zvoniš, upadneš u kuću vičući s vrata “morel se vamo, imal bujruma” i nisi ni izgovorio već sjedis, a pred tobom je sve što je nafake: kahva, sok, brdari, uvršit tanjur ogulite voćke, a domaćin nudi baš k’o da mu o tome život ovisi.
U Bosni je odbiti musafira nepoznat pojam i svetogrđe.
