PIŠE: Vedran Jahić
Sjećam se dana kada sam se upisivao u Osnovnu školu Tušanj u Tuzli. Mama me “skockala” u crveno-crnu kariranu košuljicu koja me malo bockala. Izađe tako mali, sedmogodišnji dječak pred svoju buduću učiteljicu Adviju Pirić, koja nažalost više nije sa nama.
– Vedrane, reci mi šta se u prodavnici kupuje na kilu, a šta na litre? – bilo je pitanje upućeno meni na samom “prijemnom ispitu” za upis u školu.
Ja sam “bubnuo” ono što mi je prvo palo na pamet:
– Na litar se kupuje benzin, a na kilu jaja – bio je moj šokantni odgovor, nakon čega su svi “prasnuli” u smijeh. Naravno, učiteljičina reakcija je bila očekivana, ali vjerujem da je onda shvatila da sam ja pravi dječak za njen razred, jer zaboga ko bi se sa sedam godina toga mogao sjetiti.
I zaista je bilo tako. U moru mnogih “provala” na tom ispitu skupio sam maksimalnih 100 bodova. To i nije bilo teško, jer smo živjeli u vremenu bez tehnologije od koje danas zavisimo. Čitali smo, učili nove stvari, igrali smo se napolju po cijeli dan, a sjećam se da je bilo momenata kada sa sankanja, onako rumen pokucaš svojoj mami na vrata i tražiš krišku margarina i džema. Naravno, ista se jela, gdje drugo nego napolju.
Bilo je to neko drugo doba. Djeca su bila nekako inteligentnija. Evo recimo, sa 5-6 godina znali smo osnove engleskog jezika, naš pravopis, ćirilicu bez problema, a dječije pjesmice bile su svakodnevni “repertoar” na kućnim predstavama. Sada se djeca u tom razdoblju time baš i ne mogu pohvaliti.
Sjećam se da je taj školski period bio zaista lijep. Učiteljice nisu bile toliko stroge, ali se znao red! Ako ne paziš na času dobiješ prutom po dlanu ili završiš u famoznom ćošku. Vodilo se računa o obrazovnom sistemu, barem tako mislim, a svi ti učitelji imali su zadatak da nam prenesu što više znanja.
Mi smo bili djeca, ali smo ih poštovali i tako im uzvraćali. Nije se jednostavno moglo dogoditi da se nešto ružno kaže učiteljici, a kamoli da se desi fizički napad što se danas, nažalost ponekad i dogodi.
Danas je drugo vrijeme, a pogotovo se to reflektira na neke nove klince i neku novu generaciju koja zavisi od Facebooka, interneta ili mobitela. Nisu možda ni krivi jer nisu imali priliku da iskuse prave vrijednosti u djetinjstvu, ali jesu njihovi roditelji koji su zapostavili pravi kućni odgoj.
Ja se ponekad i dan danas sjetim svoje učiteljice Advije Pirić koja nam je vrlo često znala govoriti: “Učite djeco dan i noć, znanje je snaga, znanje je moć”. Naravno, ja sam tek kasnije shvatio da je u pitanju stara narodna mudrost koja je vječna i dan danas.
Vođeni tom izrekom, dragi učitelji, obilježite današnji dan na najbolji način. Sretan vam 5. oktobar – Svjetski dan učitelja.
