Ovaj relativno nov pojam u psihologiji odnosi se na nestručne osobe koje imaju „iluziju superiornosti”, rangirajući svoju sposobnost iznad prosjeka, puno više nego što ona zapravo jeste.
Mudri Sokrat je prije 2000 godina rekao: Znam da ništa ne znam. I danas su oni najobrazovaniji, najinteligentniji, najsposobniji među nama spremni su da se poistovijete sa ovim stavom, jer upravo zahvaljujući svom sveobuhvatnom razumijevanju svijeta u kojem živimo, svjesni su koliko toga još ne znaju.
Nasuprot njima, a u psihologiji je to odnedavno i naučno dokazano, postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni su da su kompetentni u područjima u kojima su zapravo totalni laici, a pored toga što nisu u stanju sagledati svoju nekompetentnost, nisu sposobni ni prepoznati tu kompetentnost kod drugih.
Dunning-Krugerov efekt
Iako nam je ovaj fenomen svima poznat iz bližeg ili šireg okruženja, iz škole, porodice, sa posla ili s malih ekrana – prvi put je službeno definisan i istražen 1999. godine kada su psiholozi David Dunning i Justin Kruger sa američkog univerziteta Cornell objavili rad o tome u Časopisu psihologije ličnosti i društva, pa je po njima dobio naziv Dunning-Krugerov efekat.
Spomenuta dva psihologa su za ovaj rad dobili Ig Nobelovu nagradu (američka parodija na godišnju nagradu Nobela), a mnogi smatraju – sasvim zasluženo.
Osobe sa Dunning-Krugerovim efektom prepoznaju se najčešće po tome što u društvu vode glavnu riječ, nameću svoje mišljenje bez obzira o kojoj se temi radi, donose sudove i odluke na osnovu netačnih, nepotpunih ili nevažnih podataka i nisu spremni da prihvate kritiku, odnosno mišljenje onih drugih, mnogo kompetentnijih.
Dunning-Krugerov efekt je prema stručnoj definiciji “kognitivna sposobnost u kojoj nestručne osobe donose neadekvatne odluke i netačne zaključke, ali njihova nekompetentnost onemogućava njihovu metakognitivnu sposobnost da shvate greške”.
Neobučene osobe imaju “iluziju superiornosti”, rangirajući svoju sposobnost iznad prosjeka, mnogo više nego što ona zapravo jeste.
S druge strane, visokoobučeni su skloni da podcjenjuju sebe i svoje vještine pateći od “iluzije inferiornosti”. Tako imamo situaciju u kojoj manje kompetentni ljudi rangiraju svoju sposobnost iznad kompetentnih. Zvuči poznato, zar ne? I mada djeluje paradoksalno, prema mišljenju Dunninga i Krugera kompetentnost može oslabiti samopouzdanje, a nekompetentnost ga uvećati.
Dunning-Krugerova hipoteza leži na sljedećim premisama:
– nekompetentne individue precenjuju svoj nivo vještine;
– nekompetentne individue ne znaju prepoznati vještinu u nekom drugom;
– nekompetentne individue ne uspjevaju primijetiti ekstremnost svoje neadekvatnosti;
– ukoliko mogu biti istrenirani da poboljšaju svoj nivo vještine, ove individue mogu prepoznati i priznati svoj prethodni nedostatak veštine.
Prigušenje efekta
Studije Dunning-Krugerovog efekta fokusirane su na američki socijalni milje. Slične studije koje su rađene na evropskim univerzitetima pokazuju značajno “prigušenje efekta”, dok istraživanja među azijskim narodima otkrivaju da nešto sasvim suprotno od Dunning-Krugerovog efekta utiče na samoprocjenu i motivaciju za napredak.
Iz Dunningovih i drugih sličnih studija jasno je da Amerikanci, bar većina njih, ako ne uvijek, a onda bar ponekad imaju tendenciju da povećavaju vlastitu vrijednost, smatrajući da će tako bolje i brže napredovati. Ovaj fenomen se, međutim, u azijskim i sličnim kulturama javlja kao “obrnuta slika”; stanovnici istočne Azije teže podcenjivanju svoje sposobnosti s ciljem da se poboljšaju, ali i da napreduju i zadobiju druge ljude iz okruženja.
Iluzija superiornosti
94% profesora na fakultetu rangira svoj posao iznad ostalih kolega;
96% pacijenata koji se u bolnici liječe od kancera tvrde da su u boljem zdravstvenom stanju nego drugi oboljeli od iste bolesti;
93% motorista su uvjereni da su sigurniji na putevima od većine prosječnih vozača;
90% studenata vidi sebe znatno inteligentnijim od ostalih studenata.