Piše: Anisa Mahmutović
Imala je 24 godine, malog sina i oronulo blijedo lice. Srednjovječna žena, rekla bih da je nisam slušala.
Pričala mi je kako se udala sa šesnaest, jer kako reče: “U našem kraju misle da je tako bolje, da ne ostajem osjedilica. Tinejdžerske godine, prva ljubav, mislila sam da je svijet moj”, kroz suze mi priča, a onda nastavlja…
“Ubrzo se sve onako rušilo, nije bilo više onog milog glasa i toplih zagrljaja, nije bilo čovjeka koga sam upoznala. Postajao je grub, odvratan, kasnio je kući i sam je kupovao potrebštine za naš dom.. Kuhala sam samo ono što mi on kaže i izlazila bih kad bi pred ljudima trebala izigravati sretno udatu ženu.
Niko nije znao kako mi je, kako svaki osmjeh zaboli, da ne znam šta mi iduća noć nosi. Rodila sam mu sina, mislila biće bolje, ćutala i od Boga i od ljudi sve što mi je na duši, jer ko bi meni vjerovao, mislila sam? Ne znaju oni ono što ja znam!
Jedne večeri dok je beba plakala zbog grčeva, ustao je i vikao na mene, da ga utišam, da hoće spavat, a nakon par minuta izbacio nas je van. Bojim se, mislila sam, kuda ću u ovo doba, stid me je da nekome pokucam na vrata, šta ću reći?
Milion pitanja te večeri prolazilo mi je kroz glavu, ali odgovora nisam imala. Privlačila sam svog sina sve bliže sebi, bojala se samo da mu nije hladno i da se ne razboli. Provela sam tako na stepeništu do jutra, s djetetom u naručju. Ušla sam u kuću, tek kad je izašao na posao. Plakala, vrištala, ali nisam izlaz znala. Dvije godine su prošle, svaki dan isti i još teži, proklinjala dan kad sam rođena do jednog trenutka.
Hladan januar, pogledala sam se u ogledalo i vidjela nekog ko je generacija moje majke. Odlučila sam otići ocu, ispričati istinu i tražiti pomoć, možda mi neko i povjeruje, pomislila sam?
Bilo je tako, istog dana iskrala sam se iz kuće i otrčala ocu u zagrljaj, molila ga da primi mog sina, a ja gdje god budem, samo nek je on dobro. Primio nas je oboje, plakali su i on i majka slušajući me, proklinjali dan kad sam izašla iz njihove kuće, kad su popustili pod pritiskom sredine… Eto, ovdje sam sada, živimo, nije nas još posjetio ni pitao za našeg sina. Možda je tako i bolje, možda moj sin neće reći nikad tata, ali bar neće gledat majku modru u sazama svakog dana”, ukratko mi je ispričala.
Slušala sam je, onako, radi profesionalizma, skrivala suze u očima dok je u meni vrištalo pitanje zašto? Šta nekog natjera da zlostavlja nekoga koga je nekad volio, nekoga ko mu je sina rodio?
Učili su me da pred sagovornicima budem spremna slušati, da ne plačem i da ne vrisnem iz sve snage od mučnine koja se nakuplja. Gledala sam pred sobom žrtvu nasilja i heroja u isto vrijeme. Mladu majku, skoro moje generacije koja je prošla pakao života radi onoga, šta će ti reći?
Neka kažu šta hoće, neka pričaju jer uvijek će nešto reći, ali za svog sina hoću tatu koji će ga grliti, štiti od oluja i vjetrova života, muža koji će mi biti rame za plaganje i razlog za osmjeh. To svaka žena zaslužuje. Nijedna žena na ovom svijetu nije dužna, a još manje nekom nešto kriva da bude nečija vreća za premlaćivanje.
Stani pred ogledalo, pogledaj u svoje djete, budi hrabra i odlučna majka, obezbjedi sigurnu budućnost tom malom biću, jer nisi kriva, pusti sredinu iz koje dolaziš i spasi sebi i svom anđelu život.
Uvijek ima neko ko će ti pomoći, ne stidi se, jer ti si heroj!
P.S Svim ženama koje su žrtve nasilja kao podrška u njihovoj borbi..