Nakon završenog studija novinarstva, za mnoge mlade bh. novinare kreće borba na prezasićenom tržištu rada.
Na biroima za zapošljavanje u BiH trenutno zaposlenje u struci traži i čeka najmanje 1.168 medijskih radnika, od čega 1.128 novinara i komunikologa, i još 40 kandidata za posao u srodnim medijskim oblastima kao što su menadžeri sa odnose s javnošću i medije, savjetnici za odnose s javnošću i menadžeri poslovnih komunikacija, pokazalo je istraživanje Mediacentra Sarajevo.
Nemogućnost pronalaska posla u struci razlog je da mnogi mladi novinari posao pronalaze u drugim oblastima za koje se nisu školovali.
Brojne kolege sa studija novinara Mladena Lakića danas su konobari ili rade druge poslove daleko od redakcija.
“Neki su, poput mene, probali razne opcije i angažmane, ali nisu uspjeli doći do redakcije u kojoj bi se i zadržali”, kaže Lakić.
U više kantonalnih službi za zapošljavanje upravo su novinari među zanimanjima sa najvećim brojem nezaposlenih.
Najviše novinara i komunikologa koji traže posao u struci nalazi se na području Kantona Sarajevo (449), slijedi Republika Srpska na čijem je Zavodu za zapošljavanje prijavljeno 215 novinara i komunikologa i 11 drugih medijskih profesionalaca, a veliki broj nezaposlenih osoba iz ovih oblasti nalazi se i u Hercegovačko-neretvanskom kantonu (173) i Tuzlanskom kantonu (157).
U poređenju s drugim zanimanjima, novinari su se u nekoliko kantonalnih službi našli u samom vrhu liste zanimanja sa najvećim brojem nezaposlenih visokoobrazovanih osoba. U Kantonu Sarajevo novinari su peti prema nezaposlenosti, u Livanjskom i Srednjobosanskom kantonu nalaze se na trećoj poziciji.
Stvarno stanje moglo bi, međutim, biti i nepovoljnije za medijske profesionalce, jer zavodi za zapošljavanje na rang listama zanimanja sa najvećim brojem prijavljenih nezaposlenih osoba u nekim slučajevima odvajaju zanimanje novinara i komunikologa.
Neujednačeni obrasci dostavljanja podataka različitih bh. zavoda za zapošljavanje o broju nezaposlenih jedan su od osnovnih problema za ozbiljnu analizu tržišta rada. Dok pojedine službe imaju podatke o nezaposlenim osobama iz osam medijskih oblasti, mnogi zavodi za zapošljavanje dostavljaju jedino evidenciju o broju nezaposlenih novinara, a dostavljeni podaci ne pružaju jasan uvid u stepen obrazovanja nezaposlenih medijskih profesionalaca. Zavod za zapošljavanje Brčko distrikta i Zapadnohercegovačkog kantona nisu dostavili tražene podatke do trenutka pisanja ovog članka.
Šta nakon završenog fakulteta?
U posljednjih pet godina novinarstvo je, na nekom od deset fakulteta na kojem se mogu obrazovati medijski radnici u našoj zemlji, upisalo više od 2.500 novinara. Mnogi mladi diplomirani novinari na fakultetima često nisu stekli nikakvo praktično znanje koje im je neophodno za rad u redakciji nekog medija.
Nagrađivani 27-godišnji novinar Mladen Lakić završio je osnovne studije novinarstva na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu prije četiri godine. Od tada, nikada nije imao stabilan posao u struci.
“Negdje na drugoj godini fakulteta sam počeo da radim, da volontiram, da se angažujem sa pronalaskom načina neformalnog obrazovanja jer sam vjerovao da fakultet novinarstva sam po sebi ne može biti dovoljna podloga da bi se kasnije našao posao”, kaže Lakić. “To je već nekih pet godina rada vezanog za svijet online medija. Naravno, kad kažem rad, treba imati na umu da se tu radi o angažmanu na ugovor o djelu i sličnim oblicima, a ne radnom iskustvu koje donosi staž što je masovna pojava u domaćim medijima”.
Lakić krivca za prezasićeno tržište rada vidi u “nakaradnom sistemu” u kojem ne postoji nikakva komunikacija između obrazovnih ustanova i tržišta rada. Ni novinarska nagrada Srđan Aleksić, nagrada UNFPA BiH i priznanje magazina Buka za najbolju blogersku priču nisu mu pomogli da dođe do posla.
“Zbilja se ne mogu sjetiti broja aplikacija koje sam poslao, bilo da su vezane za posao u struci ili van nje jer, u nedostatku angažmana u profesiji radio sam različite poslove i aplicirao na pozicije koje nikako nisu njoj bliske. Ukoliko se ne radi o oglasima na portalima koji povezuju poslodavce i nas koji tražimo posao onda su tu i lični kontakti gdje uvijek neko od kolega pomene da u nekoj redakciji izgleda da traže novinara. Ponekad sam i samoinicijativno slao mejlove, gdje bih se ukratko predstavio, priložio biografiju”.
Na pitanje da li su i njegove kolege sa fakulteta u istoj situaciji kao on, Lakić odgovara da veliki broj njih “ne samo da ne rade u struci, nego ne rade uopšte”.
“Oni koji rade, to su mahom poslovi van struke, konobari, šankeri, recepcioneri, sobarice, itd. Kad god pomenemo tu temu, mahom su to slični odgovori – poslodavcima nije odgovarao njihov manjak iskustva, nisu mogli da rade volonterski mjesecima jer dosta njih živi u manjim mjestima i bilo kakve opcije preseljenja ili svakodnevnog putovanja nisu mogle doći u obzir bez nadoknade. Oni, srećniji, su našli poslove kojima se nisu nadali no bar im pružaju kakvu-takvu platu i rijetko ko od njih misli da će ikad i pokušavati da se bavi ovim poslom”.
Posao u struci traži i Selma Tvrtković-Brulić, 26-godišnja magistrica novinarstva. Četiri godine novinarskog iskustva stekla je radeći najprije kao volonter, a zatim kao honorarni novinar na web portalu Federalne televizije.
“Bez posla u struci ostala sam prije godinu i po iz privatnih razloga, rođenje djeteta. Naime, nakon isteka porodiljskog odsustva uslovi rada nisu odgovarali mojim potrebama – prijava, zdravstveno osiguranje, pristojna plata”, objašnjava Tvrtković-Brulić i dodaje da smatra da na tržištu rada postoji prevelik broj novinara i da situaciju otežava činjenica da nerijetko osobe koje nisu edukovane za rad u medijima obavljaju poslove novinara.
“Posao u struci pokušavala sam naći nebrojeno puta, najčešće preko internet oglasa ili preporuka koje sam dobijala od poznanika. Kad god vidim oglas za posao u struci, prijavim se na konkurs. Međutim, rijetko se desi da dobijem bilo kakav odgovor. Nekoliko puta se desilo da sam pozvana na razgovor, ali ipak nisam dobila posao”, kaže Tvrtković-Brulić i objašnjava da je najčešći odgovor kojeg dobije da njene kvalifikacije ne odgovaraju profilu kakvog poslodavac želi. Ipak, kao najveće razočarenje navodi iskustvo da joj poslodavci na mjestu na kojem je honorarno radila četiri godine nisu ponudili konkretan ugovor o radu.
Iz medijskih kuća tvrde – kandidati nisu dovoljno dobri
Iz sarajevske televizijske kuće TV 1 kažu nam da konkurs za prijem novih novinara raspisuju jednom godišnje. Sve zavisi od potrebe televizije i od toga koja redakcija iskaže opravdan razlog za angažman novih kadrova. Raspisivanje konkursa je, međutim, nekoliko puta pokazalo “poraznu činjenicu” da mladi nisu dovoljno “zainteresirani” i “uporni” i da na razgovor ili audiciju dođu “vrlo loše pripremljeni”, objašnjava Sanjin Bećiragić, direktor programa TV1.
“U posljednjih nekoliko godina raspisali smo dva konkursa. Nakon prvog konkursa smo primili jednu novinarku, iako su naše potrebe bile veće. Nakon drugog konkursa nismo primili nijednog kandidata. U toku je konkurs za prijem novinara, muško ili žensko, i za potrebe revijalnog programa i nadamo se da će konkurs rezultirati novim kadrovima na TV1. Potrebna su nam tri novinara”.
Na konkurse se prijavljuje u prosjeku 100 osoba, kaže Bećiragić.
“Pojavljuju se isti ljudi. Kandidati su loši. Vrlo malo je iskusnih novinara. I nažalost, njihovo interesovanje je prevashodno za visinu plate ili honorara a tek kasnije za obim ili opis posla koji bi trebali raditi. Istina, ima i onih upornih, ali rijetko. Uglavnom kandidati koji zadovolje prvo testiranje, nakon toga, a tokom dodatne edukacije, pokažu nestrpljenje. Novinarstvo je za njih ‘posao’, a ne žrtvovanje i strast. I to je nerijetko problem. Vrlo malo rade na sebi, i što je najgore, kasno shvate da to nije posao za njih. Dakle, olako pristupaju konkursima. Da zaključim, u prosjeku svaki dvadeseti prijavljeni kandidat pokaže stvarni interes za bavljenje ovim poslom”.
I televizija Hayat objavljuje konkurse za prijem novih novinara po potrebi, a to je moguće jednom u godini kada primaju najviše dva novinara, kaže nam Elvir Švrakić, direktor Hayat TV-a.
“Iako je u konkursima taksativno navedeno koji su uslovi – FPN, na svaki konkurs se prijavi preko 50 kandidata, od kojih je polovina FPN”, kaže Švrakić i dodaje da maksimalno deset posto prijavljenih kandidata ima određeno iskustvo u struci, te da se od tih kandidata biraju oni koji će biti uposleni.
“Vezano za kvalitet kandidata to je zaista problematično za školski sistem u BiH, jer mi imamo i interne upitnike, po kojima ne znaju imena članova Predsjedništva, kao ni imena premijera, odnosno ljudi sa kojima će sutra raditi intervju”.
Velika konkurencija obara cijenu rada
Kada je Marko Divković, dugogodišnji novinar i predsjednik Udruženja BH novinari 1978. godine diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i došao da se prijavi na biro za zapošljavanje u Živinicama, nisu znali pod kojom šifrom da ga upišu u registar jer do tada nisu imali nikoga s tim zanimanjem.
“Isto je bilo i u Tuzli, gdje sam se ubrzo odselio, ali su nakon tri mjeseca bila raspisana čak četiri konkursa, u Radio Tuzli i tri velike firme, kombinata, kako se tada govorilo, koji su imali svoje novine i službe informisanja”, kaže Divković i dodaje kako je novinarima danas teže pronaći posao iako ima više medija, a razloge za takvo stanje vidi u činjenici da se u novinarstvo “petlja svako” – političke partije kandiduju sebi odane ljude i proizvode ad hocnovinare iz svojih redova.
Dodatni problem, smatra Divković, je i veliki broj mladih ljudi koji žele biti novinari.
“Iz ne baš racionalnog razloga, veliki broj mladih želi se baviti ovim poslom što je povećalo konkurenciju i oborilo cijenu rada pa se na berzama rada povećava broj nezaposlenih”, kaže on i dodaje kako je jedan od mogućih razloga i taj što studij novinarstva nudi nekoliko različitih univerziteta “što je vještački povećalo interes, a oborilo kvalitet studija”.
Krajem februara ove godine Udruženje BH novinari donijelo je odluku da se cjelokupni iznos godišnje članarine prebacuje u njihov Fond solidarnosti i da se novac dijeli kao jednokratna pomoć novinarima koji su ostali bez posla, trebaju sredstva za liječenje ili su se iz drugih razloga našli u teškoj materijalnoj situaciji.
“Takva praksa je samo formalizovana odlukom Upravnog odbora o osnivanju fonda, u kojeg usmjeravamo sva sredstva od članarine koja iznosi 25 KM godišnje. To naravno nije ni blizu dovoljne sume. U BH novinarima je oko 700 članova. Broj bolesnih, onih koji ostaju bez posla, koji primaju male i neredovne plaće je prevelik, i bojim se da će se povećavati. Konkretno, sami novinari koji su u takvim problemima ne javljaju se baš često. Najčešće se s informacijom i prijedlogom jave druge kolege, članovi Upravnog odbora, itd., koji su upućeni u problem”.
Ako ne u novinarstvu, zaposlenje traže drugdje
Selma Tvrtković Brulić trenutno je nezaposlena, domaćica. Mladen Lakić se nedavno vratio sa riječnog broda i trenutno pokušava ostvariti saradnju s jednom medijskom kućom. Nijedno od njih ne isključuje mogućnost prekvalifikacije ukoliko im se ukaže prilika.
“U budućnosti planiram nastaviti konkurisati za poslove u struci, ali ni mogućnost prekvalifikacije mi nije neprihvatljiva. Dakle, ukoliko mi se ukaže prilika za dodatnu prekvalifikaciju i obrazovanje, rado ću je prihvatiti”, kaže Selma i dodaje da se kaje što je završila studij novinarstva.
“Da u ovom trenutku biram fakultet na koji ću se upisati to svakako ne bi bilo novinarstvo, već elektrotehnika, ekonomija ili menadžment”.
Mladen se i dalje nada poslu u struci: “Ne bih želio da odustanem, ne samo jer sam se, eto, obrazovao i ulagao u sebe nego zbilja volim da radim ovaj posao i sve drugo što sam radio, iako manje stresno i profitabilnije, mi nije davalo taj osjećaj gdje je meni sjajno što radim baš to što radim. No, ako baš ne bude prilike do kraja godine, tu su uvijek opcije prekvalifikacije za drugačije zanimanje ili ću se fokusirati na pokušaj da nađem posao u nekoj srodnoj oblasti gdje bi sve ove karakteristike bile korisne poslodavcu”.
Izvor: media.ba
Autor: Hilma Unkić
