Tekst prenosimo u cijelosti:
Prije nego nam pred sljedeće ljeto uvedu uzorne radnike s Filipina, da jednom za svagda zaključimo zašto samo rijetki u Hrvatskoj nasjedaju na sezonski posao.
Dok sam se jutros vozila u autu u razmišljanju me prekinuo radijski voditelj koji je sav prepun čuđenja čitao oglase za poslove koji se nude na obali. I dok se on tako snebivao na iznosima plaća i potpuno idealističkim opisima radnih mjesta, ja sam razmišljala o tome kako su svi moji prijatelji (izuzev blizanki), a koji su radili na sezoni, ovoga ljeta u Dublinu ili Njemačkoj. Živa istina! No, kako je do toga došlo. Ukoliko ste ikada imali priliku razgovarati sa makar jednom osobom koja je radila na sezoni, znati ćete da navedeno radno vrijeme na oglasu je samo priča i patka. Radno vrijeme u sezoni ne postoji, jednako kao što ne postoji slobodan dan.
U trenutku kada si uplovio u tu luku, sve što možeš očekivati do sredine rujna je rad-rad-rad. Sezonske radnike se u Hrvatskoj tretira kao životinje. Rijetki imaju smještaj, po čemu je Dubrovnik na prvom mjestu na crnoj listi. Tamo smještaj nema gotovo nitko. Još malo će se tamo uvesti noćne ležaljke na plaži na kojima bi radnici trebali prespavati i ujutro nasmiješeni doći na posao. Oni koji imaju smještaj se nalaze u prostoriji u kojoj spava 6 različitih radnika na 1 tuš kabinu. Svi dolaze premoreni iz dana u dan, i jedino što im treba je ugodno mjesto za prikupljanje snage za sljedeći dan. Osim što se radi 15-16 sati dnevno i tako 4-5 mjeseci bez slobodnog dana, nerijetko ste prijavljeni na minimalac, a ostatak dobijete na ruke (kada dobijete). Takav ugovor ti ne omogućuje nikakav status, pa čak u banci ne možeš dobiti niti kreditnu karticu, a kamoli što drugo.
Ono što okolina kada vidi plaću 7000 kn u oglasu često zaboravlja da je to 4 mjeseca x 7000 kn kojih treba podijeliti na život od 12 mjeseci godišnje. Najčešće sezonski radnik novaca za normalan život ima do Božića i Nove godine. Nakon Nove godine se već počinje zaduživati, dok je u veljači i ožujku gotovo gladan, i takav čeka otvaranje prvih terasa na Jadranu. Začarani krug se godinama ponavljao mnogim Slavoncima koje poznajem. Do Božića bi proklinjali i more, i novce, i bahate vlasnike restorana s njihovim neljudskim tretmanom. Iza Uskrsa bi istim tim gazdama trčali u zagrljaj i molili ih da ih prime i ove godine. Sve je to tako nekako funkcioniralo dok se nisu otvorile granice. Sada ti isti ljudi nose tacnu na nekim novim morima.
Gazde ih poštuju, pa imaju 2-3 slobodna dana tjedno. Radno vrijeme je 8 sati(ne 15 sati) – pravih pravcatih osam (riječima) sati, i svi to do iznemoglosti u nevjerici ponavljaju. Plaća je tjedna. Od prvog tjedna se plati stanarina, a ostale tri tjedne plaće su za provod, zabavu, putovanje i druženje u slobodne dane. Uz sve to im gazda ne oduzima bakšiš koji su dobili jer su nekoga dobro poslužili. Uz sve to im gazda stana ne pretresa garderobu i džepove dok nisu prisutni. Uz sve to ih Republika Irska ili Republika Njemačka tretira kao ljude i daje im sva prava koja imaju ostali zaposlenici u zemlji. Pa sada ja vas pitam, gdje su sve te naše silne inspekcije,agencije,nadzorna tijela i ostali koje tako skupo plaćamo da kontroliraju ugostiteljski sektor gdje je 70% zaposlenih prijavljeno na minimalac?
Gdje su inspekcije rada i zaštite na radu kada ljudi rade neprestano 2 smjene bez slobodnih dana i to bez sanitarnih, higijenskih i ostalih knjižica? Možda su i oni već u Njemačkoj ili Irskoj. Vjerovatno su im ovi, koji su otišli još prije prošle sezone dali dobru preporuku.
Izvor: vecernji.hr
(Autor: Marija Renić)