…”Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je to opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice…”
Jedina veza
Bio je ovo vapaj za spas Srebrenice koji je 10. jula 1995. godine, uvečer, posljednji put svijetu poslao radioamater i novinar Nihad Nino Ćatić. Njegov glas prvi put je drhtao, očito sluteći da dolazi kraj i njemu i hiljadama njegovih sugrađana koji će, samo nekoliko dana kasnije, biti mučki pobijeni.
Sve vrijeme opsade Srebrenice Nino je bio jedina veza ovog grada sa svijetom. U svijet je odašiljao izvještaje o njegovim stanovnicima koje su, osim metaka, ubijale glad i bolest, obavještavao je o ljekarima koji ranjenike operiraju bez anestezije, upozoravao da ljudi i u najhladnijim danima spavaju po ulicama jer se nemaju gdje skloniti, molio u ime Srebrenice za pomoć, za barem malo milosti svijeta, ali džaba. Svako njegovo javljanje bilo je korak bliže julu 1995. u kojem se ostvarilo ono od čega je javno strahovao.
Kada nije bio za radiouređajima, pisao je poeziju, prisjeća se njegova majka Hajra. Poezija mu je bila zaklon i utočište za sve beznađe koje je živio u godinama srebreničkog pakla. Samo koji mjesec prije smrti Nino je zapisao: “I opet svoj i beznadnežno sam. Napušten. Jedina izvjesnost čekanja i jedini smisao čekanja jeste Smrt koja se krije, vreba i jednog dana će te zaskočiti.” I zaskočila ga je.
Teško je ranjen u rejonu bratunačke Kamenice, tačnije Bokčinog potoka, neposredno nakon što je u poznatoj koloni smrti krenuo da traži spas, odakle mu se do danas gubi svaki trag.
Ljudi beznađa
Na treću godišnjicu Ninine smrti promovirana je njegova knjiga poezije “Ljudi beznađa”. Tada smo i saznali da su ga zvali Lorka iz Srebrenice.
Sjećajući se Nine Ćatića, teško je ne prisjetiti se dvojice njegovih kolega radioamatera, blizanaca Sejada i Senada Dautbašića, porijeklom iz Bratunca. Kao apsolventi mašinstva, uoči rata, iz Sarajeva, gdje su studirali, vratili su se u Bratunac kako bi bili sa svojim narodom, nakon čega su s ostalim Bratunčanima prognani prema Srebrenici.
Oni koji su ih poznavali kažu da braću, kako su ih zvali, nikada niko nije vidio razdvojene. Njihova rahmetli majka Rabija Dautbašić 2003. godine, nekoliko dana prije njihove dženaze, ispričala nam je da je stalno progoni misao jesu li joj sinovi u trenutku smrti bili skupa ili su “razdvojeni crkli jedan za drugim”.
Prisjećajući se svojih Sejada i Senada, Rabija nam je kroz suze pričala kako ih je u svojoj teškoj boli jedne noći usnila.
– Ko na jednoj mi ruci Sejad, a na drugoj Senad… Vidim im onu kuštravu kosu, smiju se, kažu: “Bože, mama, što smo te poželjeli”, a ja plačem. I tako se probudih… – teške su riječi majke Rabije.
Oni koji su imali sreću da prežive srebrenički pakao pričali su da su u julu 1995. godine braću Dautbašić vidjeli žive u rejonu Nove Kasabe, i to na dvije različite lokacije. Bili su pod djelovanjem bojnih otrova i neprestano su dozivali jedan drugoga. Nakon rata jedan od njih ekshumiran je u grobnici u Pilici, a drugi u Novoj Kasabi. Majka Rabija ukopala ih je jednog do drugog na prvoj velikoj kolektivnoj dženazi 31. marta 2003. u Potočarima.
– Rekli su mi da je Nino u julu 1995. godine viđen ranjen u rejonu Bokčinog potoka na području Bratunca. Kada sam saznala da se na tom dijelu nalazi mnogo ljudskih posmrtnih ostataka, krenula sam sama da tražim njegove kosti. Teren je bio miniran, ali nisam htjela odustati po cijenu da se živa ne vratim. Pronašla sam tada jednu lobanju i donijela je u Tuzlu misleći da ona pripada mom sinu. Nažalost, pokazalo se da je to lobanja drugog čovjeka – priča Hajra, shrvana, jer ni poslije 20 godina neće moći smiriti kosti svoga djeteta.
