Akcije prikupljanja humanitarne pomoći i dobrovoljnih priloga u BiH sve su učestalije. Na taj način “liječimo” teško oboljele, a socijalno ugroženim obezbjeđujemo krov nad glavom, obrok-dva dnevno. U državi gdje je potpuno zakazala zdravstvena i socijalna politika, humanitarne akcije su svakako vrijedne poštovanja, ali postavlja se pitanje, kako one funkcionišu, ko ih može pokrenuti, ko kontroliše način prikupljanja novca, te da li postoje podaci koliko su građani kroz humanitarne akcije prikupili novca prošle, ili ove godine, i je li novac završio u pravim rukama.
Tragajući za odgovorima kontaktirali smo Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS. Rekli su nam da ova pitanja nisu u njihovom djelokrugu rada. Sljedeća adresa je bilo Ministarstvo finansija RS, i opet negativan odgovor. Uputili su nas na Ministarstvo uprave i lokalne samouprave RS jer su oni obrađivač Zakona o udruženjima i fondacijama.
“Ovim Zakonom se uređuje osnivanje, registracija, unutrašnja organizacija i prestanak rada udruženja i fondacija. Pokretanje humanitarnih akcija, kontrola njihovog rada i praćenje toka prikupljenog novca u humanitarnim akcijama, nije u našoj nadležnosti”, rekli su nam u Ministarstvu uprave i lokalne samouprave RS i uputili nas na početak, na Ministarstvo zdravlja RS.
U najkraćem, rezime ovog mini-istraživanja jeste da humanitarne akcije i račune na koje građani uplaćuju humanitarne priloge u banci može otvoriti bilo ko. Gdje odlazi novac sa tih računa ne kontroliše niko.
Zašto nijedna institucija do sada nije uvidjela potrebu da se humanitarne akcije stave pod povećalo i da se, primjera radi, utvrdi koliko prikupe telefonski operateri putem humanitarnih brojeva, koliko udruženja, a koliko pojedinci? Ili da se imenuje kontrolni ili inspekcijski organ koji će svima nama biti garant da je svaka marka koja se odvoji za pomoć drugoj osobi, zaista usmjerena u prave ruke. Ovo su samo još neka od pitanja na koja nismo dobili odgovor.
A koliko je nepostojanje pravila opasno i pogubno najbolje znaju dugogodišnji humanitarni radnici sa kojima smo razgovarali. Opasno je jer u BiH svako može pokrenuti humanitarnu akciju. Nikome ne treba predočiti nikakve dokaze, predračune, ne treba čekati nikakva odobrenja, uvjerenja i, na kraju, nikome se ne polažu računi. Zbog nepostojanja zakona i njegove provedbe, ne zna se ni šta uraditi sa novcem koji je prikupljen, primjera radi, za liječenje osobe koja je u međuvremenu umrla. Kome pripada taj novac; udruženju, starateljima, donatorima, drugim oboljelim, samo je jedna u nizu nepoznanica u ovoj oblasti.
Adriana Basara v.d. predsjednika HO “Budimo ljudi”, kaže da je zakonska regulativa neophodna jer je sve više onih kojima je pomoć potrebna, dok su s druge strane građani toliko izvarani, što nepravilnim radom određenih humanitarnih organizacija, što prevarantima koji bolest ili neimaštinu koriste da bi se domogli novca i iskoristili ga u potpuno druge svrhe.
“Dešavalo se da mediji dignu halabuku oko neke socijalno ugrožene porodice kojoj treba hrana, krov nad glavom i slično. Svi se dignu da pomognu. Međutim, kada malo zagrebete po površini, onda saznate da takva porodica ima, primjera radi, kuću u drugom gradu, ali ne žele da žive tamo, već u Banjaluci, ili na svoj obraz zovete poslodavce, tražite da zaposle oca šestero djece, uspijete, a taj otac potom otuđi dnevni pazar i nestane. Ili danima bude u alkoholisanom stanju, pa ne dolazi na posao. Pri tome, mediji najčešće prate takve priče, ali drugu stranu nikada ne isprate do kraja”, priča za BUKU Basara.
Napominje i da se kod nas najčešće koriste kratki humanitarni brojevi za liječenje:
“Na njih imam brojne zamjerke zbog naplaćivanja usluga od strane teleoperatera, ali ipak su one i najveći finansijski izvor u humanitarnoj akciji jer smo svi svjesni da FZORS nema dovoljno sredstava da bi svima platili liječenje. E sad, zašto nema, to je druga problematika. Zato smatram da je inicijativa o osnivanju Fonda za liječenje djece u inostranstvu odlična ideja, koju smo mi predlagali u nekoliko navrata, a za koju je imao sluha Predsjednik RS. Prema trenutnim informacijama nacrt tog zakona će se naći pred poslanicima NSRS već na narednoj sjednici. Sva iskustva i sve zamjerke na trenutni sistem rada mi smo prenijeli timu koji je radio prijedlog zakona o osnivanju Fonda, tako da smatramo da humanitarni brojevi, SMS i slično, više neće trebati, bar kad je riječ o djeci uzrasta do 18 godina”
Ona kaže i da su, radi transparentnosti prilikom prikupljanja novca u toku humanitarnih akcija, pokrenuli inicijativu da se ova oblast reguliše zakonski, kako bi zaštitili sebe, svoj rad, ali i da ne bi gubili povjerenje građana, od čije dobre volje zavisi mnogo toga. Trenutno su u pregovorima sa ostalim udruženjima, a nakon završetka istih, zatražiće od Narodne skupštine RS izradu nacrta zakona kojim bi, između ostalog, bilo zabranjeno da se u akcijama koje pokrenu udruženja, novac uplaćuje na račune fizičkih lica.
I u Udruženju Pomozi. ba se često susreću sa malverzacijama i prevarama koje su najčešće vezane za liječenja. Najviše prevaranata je, ističu, među onima koji idu od kuće do kuće u ruralnim dijelovima i skupljaju novac za liječenja ljudi, koji, nerijetko, nisu više među živima.
“Ljudi sve više koriste naš loš sistem i mane naše države kako bi na prevaru došli do novca. S druge strane, naši građani, koji su uvijek spremni pomoći, često ni ne provjere ispravnost pojedinih organizacija, niti pojedinaca i tako daju novac u uvjerenju da su nekome pomogli. Jedino rješenje je dobra zakonska regulativa. Na taj način bi se zaštitile i organizacije koje ozbiljno obavljaju svoj posao. Ovako svi sumnjaju u svakoga i svi opet redovno doniraju, samo se vrtimo u krug”, rekli su nam u Pomozi.ba
O humanitarnim akcijama razgovarali smo i sa predsjednik Strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara RS, Rankom Palačkovićem. On je na probleme u ovoj oblasti ukazovao ministru zdravlja i socijalne zaštite RS, Draganu Bogdaniću, još prije tri godine. Naime, u tom period su imali zajedničku akciju koju su uspješno riješili – potpisali su ugovor i zbrinuli određeni broj oboljele djece na liječenje u inostranstvo. Ministar je tada obećao da će osnovati fondaciju čiji bi zadatak bio da se pobrine za ljude koji obole, međutim, to nikada nije učinjeno, a mi smo, kaže Palačković, došli u situaciju da liječimo ljude preko SMS poruka, što je nedopustivo u jednom sistemu.
“Šta, recimo, pojedinac ili neka humanitarna organizacija po zakonu treba učiniti da bi pokrenuli prikupljanje novca. Kome se trebaju predočiti predračuni, ko će liječiti oboljele, kako će se liječiti, gdje će biti zbrinuti? To država treba regulisati. Na to je ministru još tada ukazano, predočili smo mu i slučaj kada se ljudska solidarnost zloupotrebila zarad lične koristi. Nažalost, bilo je i slučajeva da su roditelji zloupotrebljavali svoju vlastitu djecu, istakao je Palačković.
U BiH, političarima i institucijama prije svega treba biti jasno da humanitarne akcije treba da budu pomoćna, a ne glavna karika kada je riječ o socijalnom zbrinjavanju građana i liječenju teško oboljelih. Takođe, sigurno je i da su humanitarne akcije potrebne, one postoje svugdje u svijetu, i nekada su jedini način da se nekom spasi život i pomogne. Ali neophodno je da država i njene institucije preuzmu odgovornost i garantuju svima nama da će svaka marka koja se odvoji za pomoć drugoj osobi biti zaista usmjerena u prave ruke. Pa, političari, izvolite!
Izvor: buka