Jedan od bisera osmanske arhitekture je Arslanagića most na rijeci Trebišnjici u Trebinju. Prema bilješkama dvojice francuskih putopisaca iz 16. stoljeća, most je vjerovatno sagrađen između 1573. i 1574. godine.
Dozvola sultana
Naziv je dobio po Arslan-agi, koji je krajem 17. stoljeća, nakon pada Herceg-Novog, došao u trebinjski kraj i od sultana dobio dozvolu da na mostu podigne stražarnicu i naplaćuje mostarinu.
Ilić: Izvorni oblik
– On je na najvišoj tački mosta sagradio objekt koji je u prizemlju imao prolaz s masivnim zasvođenim vratima kojima je kontrolisao prolaz ljudi i robe, a na spratu je bila prostorija za stražara. Objekt je bio visok pet metara. I tako je to trajalo sve do popravke mosta 1890. godine, kada je ovaj objekt uklonjen i mostu je vraćen izvorni oblik – objašnjava arhitekta Ninoslav Ilić.
Dodaje da uz mostarski i višegradski Arslanagića most spada među najznačajnije primjere mostogradnje na našim prostorima iz osmanskog perioda.
– Most je dug 92 metra, a širok četiri. Sastoji se od dva velika svoda od oko 15 metara visine, dva manja bočna luka i tri mala propusna polukružna svoda s lijeve i desne strane. Dva velika luka imaju gotovo identičan raspon i visinu, a dijeli ih centralni pilon. Prema desnoj obali most ima zaštitne krilne zidove s rampom u dužini od osam metara. S lijeve strane rampa ima dužinu od 22 metra s tri manja propusna otvora za slučaj velikih voda – pojašnjava Ilić arhitektonske karakteristike mosta.
Dodaje da su pristupne rampe mosta naglašene i na fasadi profiliranim vijencem, a zbog asimetričnog konstruktivnog opterećenja most ima po jedan olakšavajući polukružni otvor iznad manjih bočnih svodova.
Odavić: Postoji potvrda
Đorđe Odavić, magistar arheologije, kaže da postoji potvrda da je most zadužbina Mehmed-paše Sokolovića, a da ga je podigao u spomen na svog sina.
– O tome postoje podaci u Dubrovačkom arhivu, gdje se čuva narudžba Mehmed-paše za materijal za gradnju mosta – kaže Odavić.
Dodaje da je most bio više puta oštećen, što u ratnom vihoru, što u naletu plahovite Trebišnjice, i to u drugoj polovini 16. stoljeća, a zatim 1943. i 1956. godine.
Smiono rješenje
– Mostarski most s jednim lukom je smiono građevinsko rješenje za to doba. Višegradski most je kameni most kojem ni plahovita Drina nikad ništa nije mogla. Najelegantniji most s onoliko otvora je Arslanagića most – zaključuje Odavić.
Potopljen pa premješten
Gradnjom hidrocentrale 1965. most je potopljen. Naredne godine nivo vode je spušten kako bi se most mogao ukloniti. Konačno, most je ponovo sagrađen 1972. u centru Trebinja, deset kilometara nizvodno.
Arslanagića most na staroj lokaciji
– Gradnjom brane, skidan je kamen po kamen i nizvodno gdje se sada nalazi prenesen je kompletan most, identičan prvobitnom. Ali, čim je prenesen s jedne lokacije na drugu, on više nije ono u izvornom obliku, iako ima izuzetnu historijsku vrijednost. Upravo je premještanje razlog zašto ovaj most nije na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine, poput mostarskog ili višegradskog – ističe Odavić.
Izvor: avaz