“Te večeri na kapiji proslavljali smo godišnjicu braka” pričaju Irena i Dino Kalesić, roditelji malog Sandra.
“Zajedno smo ušli u lokal a na samo nekoliko minuta pred pad granate prešli smo u baštu. Zadnji sto je bio, tu pored nas bila je Dijana Ninić. Sandro je bio u krilu, prijatelj Asmir ga je učio da lupka po stolu kao po bubnjevima. Onda je Sandro tražio svoju stolicu i sjeo na nju pred sam pad granate – priča Sandrov otac Dino Kalesić. Odjednom je odjeknula explozija. Sve oko nas je bilo u prašini. Mnogi su bili pogođeni. Stravična slika. Pogledao sam prema Sandru, samo se rukom držao za uho i pomalo jeca. Mislio sam da je od straha. Vjerovatno nije ni osjetio da je pogođen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi plašeći se nove granate.
Stavio sam ga na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv. Samo jedna mala rupica. Ko zrno riže. Dotrčali smo do kola hitne pomoći i krenuli ka bolnici. Mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolničke kapije. Liječnici su pokušali sa reanimiranjem. Uzaludno vidim da doktori vrte glavom i izbjegavaju naš pogled. Bacio sam se po djetetu i zagrlio ga, tek onda su vidjeli da sam i ja ranjen – nastavlja priču Dino Kalesić.
Na vitrini u stanu Kalesića gledamo okačene jedne male kopačke. Sandro Kalesić u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu. U šumici kraj mezara na slanoj banji uvijek se čuju ptice.
I ništa više ne govorimo. Opet se pale cigarete, opet ustajemo i hodamo po stanu. Dosta dječijih igračaka. U mislima ono dijete što u smrt ode otvorenih očiju i malo zgrčene jedne ruke. Zbog one rupice k’o zrno riže što na Sandrovim grudima napravi geler od zločinačke četničke granate sa Ozrena. U mislima i ona noć kada se Tuzla oprostila od svoje tragično stradale mladosti.
I onaj mali bijeli sanduk i ono silno cvijeće što ga prekriše baš kad se nova zora nad Tuzlom najavljivala. I one igračke Sandrove među cvijećem…
Kapija plače, čaršija pamti! 25.05.1995.