Mihail Jurjevič Ljermontov živio je samo 27 godina. Poginuo je, kao i njegov idol Puškin o kome je napisao kontroverznu pjesmu, u dvoboju 1841. godine.
Njegov roman Junak našeg doba od ogromnog je značaja za rusku, ali i svjetsku, književnost. U njemu Ljermontov daje sliku Pečorina, prvog ruskog suvišnog čovjeka i daje osnove za razvoj psihološkog romana. Prvenstveno je pisao pjesme i poeme. Bio je poznat i kao pesnik Kavkaza, a upravo na Kavkaz ga je protjerao ruski car Nikolaj I Pavlovič, i to, ni manje ni više, nego zbog pjesme o Puškinu.
- Ima ljudi kod kojih je i očaj smiješan.
- O, taštino! Ti polugo, kojom je Arhimed htio da digne zemaljsku kuglu!
- Ponekad ja sebe prezirem… Ne prezirem li druge zbog toga? Postao sam nesposoban za plemenite pobude; plašim se da ne ispadnem smiješan u svojim očima; drugi bi na mom mjestu ponudio knjeginici son coeur et sa fortune, ali riječ ženidba ima nad mnom neku magičnu moć; ma koliko vatreno volio neku ženu, ako mi samo nečim nagovijesti da treba s njom da se oženim – zbogom ljubavi! Moje srce se pretvara u kamen i ništa ga više ne može zagrijati. Osim ove, ja sam spreman na sve žrtve; dvadeset puta ću svoj život, čak i čast staviti na kocku, ali svoju slobodu neću prodati. Zašto je tako cijenim? Šta imam od nje? Za šta se ja to spremam? Šta očekujem od budućnosti? Zaista ništa. To je nekakav urođeni strah, neobjašnjivo predosjećanje… Jer ima ljudi koji se nagonski boje pauka, bubašvaba, miševa.
- Da budeš nekome razlog bola ili radosti, a da nemaš na to nikakva posebna prava – nije li to najslađa hrana našeg ponosa? A što je zapravo sreća? Zasićen ponos.
- Strasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj ko misli da će one cijeloga života njime vladati. Mnoge mirne rijeke počinju bučnim slapovima, a nijedna ne skače i ne pjeni se iz samog mora.
- Moja ljubav nikome nije donijela sreće zato što ja ništa nisam žrtvovao za one koje sam volio. Volio sam radi sebe, radi svog ličnog zadovoljstva. Zadovoljavao sam samo čudnu potrebu srca pohlepno gutajući tuđa osećanja, tuđu nježnost, tuđe radosti i patnje i nikad se nisam mogao nasititi. Tako onaj kojega mori glad iznemogao zaspi i vidi pred sobom obilna jela i pjenušava vina, on sa zanosom guta vazdušne darove svoje uobrazilje i čini mu se da je lakše; ali čim se probudi, sna nestaje… Ostaje dvostruka glad i očajanje.
- Urođena mi je strast da se nečemu protivim; cijeli je moj život samo niz žalosnih i neuspjelih protivljenja srcu ili razumu.
- Nema ništa paradoksalnijeg od ženskog razuma: žene je teško uvjeriti u nešto, treba ih dovesti dotle da se same uvjere. Dokazi kojim one nište svoje predrasude vrlo su originalni; da bi se naučila njihova dijalektika, treba naopako okrenuti sva naučna školska pravila logike.
- Nema ženskog pogleda što ga ja ne bih zaboravio gledajući zupčaste gore, obasjane južnim suncem, gledajući plavo nebo ili slušajući šum potoka, što pada s hridine na hridinu.
- Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.
