Za djevojčicu u nacističkoj Njemačkoj nije bilo veće časti nego da dobije zadatak da Führeru preda cvijeće.
Gdje god da se Hitler pojavio, uvijek bi ga ondje čekala savršena mala arijevka – plavih očiju i kose – koja bi mu predala buket cvijeća. Po mogućnosti njegovih omiljenih karanfila.
Hannelore Olbertz je imala samo šest godina kad joj je rečeno da u Hannover dolazi Hitler i da je nju zapala čast da mu preda buket.
87-godišnja Olbertz danas živi u Missouriju i prvi put je progovorila o susretu s najzloglasnijim čovjekom iz povijesti, kao i još jednom moćnom figurom iz najtamnijeg razdoblja Njemačke – Kurtom Waldheimom, nacističkim časnikom koji je poslije postao UN-ov generalni sekretar.
“Kad sam imala šest godina, predstavljala sam idealnu djevojčicu u Hitlerovim očima. Bilo je to 1935. godine i tad nitko nije znao u što će se Hitler pretvoriti. Neki mogu reći da je on 1935. bio beznačajan, no nije bio nimalo glup. Moj učitelj, ravnatelj, izabrao me zajedno s još četiri djevojčice iz drugih razreda kako bismo se upoznale s Hitlerom, tj. kako bi bile njegove ‘djevojčice s cvijećem’. Ja sam odabrana zbog izgleda.”
Rečeno joj je da mora stajati u redu na ulici, s drugim djevojčicama, i mora čekati Hitlera.
“Kad ste tako mali, 30 minuta vam se čini kao vječnost i onog trena kad je Hitler došao, ja sam morala ići piškiti. Uspaničarila sam se i prisjetila kako mi je mama uvijek govorila da prekrižim noge ako me jako potjera. Bila sam očajna pa sam to i učinila.”
Hitler se nalazio u srednjem od tri automobiila i kad je izašao iz auta nije se ni nasmiješio, prisjeća se Olbertz.
“Bio je u tamnožutoj uniformi. Izgledao je uređeno i lijepo, te je krenuo prema nama s nekom ženom koja je nosila košaru. Prvo je prišao djevojčici koja je imala njegove omiljene karanfile. Pogladio ju je po glavi i uzeo cvijeće. Zatim je prišao drugoj i učinio isto. Djelovalo je kao da im daje blagoslov iako je bio bez ikakvih emocija, bez ijednog osmijeha. Kad je došao do mene, pogledao me, ali mi nije dodirnuo glavu. Otišao je bez pozdrava, a ja nisam znala što sve to znači.”
Olbertz je pomislila da je učinila nešto krivo, pogotovo nakon što ju je fotografirao jedan od Hitlerovih ljudi. No odlučila je da neće razmišljati o tome.
Hitlerova mladež je morala jesti ono što su im djevojčice kuhale
Njezini roditelji se nikad nisu pridružili nacističkoj stranci, no bili su imućniji. Otac je radio za Mercedes Benz, a majka je šivala uniforme za naciste. Mama joj je obožavala primati goste, pa im je kuća često bila puna nacističkih časnika.
Jednom je pozvala visoko vojno lice na večeru tijekom rata, 1944. godine. Taj muškarac je odlučio da bi i djevojčica trebala nešto raditi kako bi pripomogla Hitleru, pa joj je naredio da s 14 godina napusti dom i počne kuhati za buduće mlade naciste.
“Hitler je imao imanje u Augsburgu, gdje su tinejdžerske trupe slušale predavanja. Tu sam morala učiti kuhati, a ti jadni dječaci su morali jesti našu hranu. Nas pet djevojčica je kuhalo za dječake koji su bili stari između 16 i 18 godina.”
Jedna od stvari koje se ondje najviše pribojavala bio je susret s Kurtom Waldheimom, koji je umro 2007. godine. Njegovi su vojni zapisi izazvali mnogo kontroverzi tijekom njegove predsjedničke kandidature u Austriji.
Waldheim je nakon rata postao diplomat i političar, tvrdeći da je do 1942. godine bio obični vojni oficir, te da je ostatak ratnih godina proveo studirajući pravo.
No otkriveno je da je bio član nacističke stranke od 1938. godine, da se pridružio Hitlerovim paravojnim sljedbenicima i da je bio oficir u Jugoslaviji i Grčkoj.
Umro je tvrdeći da nije znao ni za kakve nacističke zločine protiv čovječnosti, no Olbertzino svjedočanstvo ga stavlja u srce akcije. Naime, djevojčica je ubrzo nakon dolaska u Augsburg, s 14 godina, završila na svečanosti za visoke dužnosnike.
Ondje joj se ništa nije svidjelo, od plesa do hrane. Ali ono što je bilo najneugodnije jest trenutak kad joj je Waldheim dao do znanja što želi, iako se tek nedavno oženio.
Dok je plesala, Kurt ju je pokazao jednom oficiru i rekao da će ona provesti noć s njim, na što je drugi oficir odgovorio da neće, jer je on želi u svojem krevetu. Muškarci su se posvađali i počeli prepirati tko ju je prvi zamijetio.
Olbertz se prepala i počela plakati, te je željela pobjeći otamo. No to nije mogla učiniti tek tako. Srećom, odjednom se začuo zvižduk, nakon čega su se svi vojnici u trenu umirili i napustili dvoranu.
“MIslim da me pazio moj anđeo”, govori i danas Olbertz koja se godinu dana kasnije vratila roditeljima.
Za vrijeme jednog odmora u SAD-u je upoznala budućeg supruga, za kojeg se udala u listopadu 1954. godine, te se preselila u SAD u kojem je rodila troje djece i živi i danas.
Izvor: slobodna-bosna.ba
