NA DANAŠNJI dan, prije točno 37 godina, umro je Josip Broz Tito. Prisjećamo se te 1980. godine, ali i ljudi koje je njegova smrt pogodila. Među njima je i jedno poznato holivudsko ime.
Maj 1980: Američki glumac, pisac i novinar Sterling Hayden iskoristio je najsjetniju i posljednju šansu da susretne Tita – došao je na Titov pogreb, da mu se pokloni i da o tome izvijesti američki časopis “Rolling Stone”.
“Lutalica” je naziv Haydenove prve, i po starom pravilu, autobiografske knjige. Teško da je mogao samokritičnije da se naslovi vlastiti život, koji Hayden iz New Jerseyja živi kao glumac i pisac, komandos i mornar, sobar i bivši idol šiparica širom Amerike, veliki pješak i – upola Francuz. Kao slobodan novinar i, kako bi najradije sam rekao – slobodan čovjek.
“Kako sam se otišao boriti s Jugoslovenskim partizanima? E, duga priča, ne znam odakle da počnem”, reći će na terasi hotela “Slavija” Sterling Hayden, dubokim i dramatičnim glasom, u gestu koji, poslije pedesetak filmskih uloga, skreće pažnju okoline na sebe.
Onda slijedi duga priča, puna viskija, dolara, holivudskih ljepotica i “glamura”, ali i bunta prema klišeu, otpora “tvornici snova”, koja tipizira uloge koliko i sam život filmskih glumaca. Tako je 1940. Hayden donio odluku da ide u marince.
“U Drugom svjetskom ratu u Sjedinjenim Državama bilo je dosta izolacionista koji su govorili: “Rat – to je Europa, Azija. To je Nemačka, Italija, Rusija. Zašto bismo se mi borili?” Hayden je ipak osjetio građansku i ljudsku dužnost da u tom ratu bude na strani pravičnosti i humanosti. Prijavio se za rat, želeći da služi bez uniforme i bez željezne ratničke discipline, kojima bi se teško pokorila njegova neformalna priroda.
U to vrijeme Amerikanci su upravo trenirali gerilce za upad u Grčku. Hayden se našao u Engleskoj, gdje je vježbao skakanje padobranom, a u Grčkoj je prvi put čuo za Tita. “Te 1941. nismo znali za Tita, znali smo samo za Mihailovića. O njima, tim “slavnim četnicima” prikazivani su filmovi širom Amerike.”
Što čovjek mora
Iz Grčke je Hayden pod imenom Johna Hamiltona (“Htio sam da ne budem glumac, da se borim kao običan, anoniman vojnik”) prebačen u Bari, gdje je u bolnici bilo dosta ranjenih jugoslovenskih partizana.
“Upoznao sam divnog čovjeka, zvao se Makijedo, negdje s vaših otoka. Partizani su imali oko 25 starih teretnih brodova. U Monopoliju sam dobio nešto kao štab s 800 partizana, većinom ranjenih, koji su se oporavljali prije nego što će se vratiti u Jugoslaviju. Stalno smo bili u blizini tih prokletih Nijemaca sa “štukama”.
Sve je to moja prva knjiga. Da se razumijemo: partizani su ratovali, a mi smo bili kao počasni gosti. Brinuli su se vrlo o nama, kao da smo bili sve vrijeme u hotelu. Imao sam nekog Amerikanca iz Clevelanda, Pittsburgha, Chicaga ili tako nekog mjesta gdje ima mnogo Jugoslavena, koji je govorio vaš jezik. I posada mi je bila jugoslovenska.
Ne znam točno kuda smo išli, noću bi nas seljaci prebacivali, plovili bismo po mraku, a danju smo sjekli granje i sakrivali brodove od Nijemaca. Neki Vojislav Ivošević, divan čovjek, mislim da je bio s Raba, mnogo mi je pomagao.
Uopće, veoma smo se lijepo slagali s partizanima. S Nijemcima smo imali okršaje oko Korčule, Raba, Dugog Otoka.”
U Haydenovo sjećanje dolazi jedan Božić, koji su proslavljali američki komandosi na brodu. U zdravici Hayden je rekao da ga duh partizana podsjeća na američku revoluciju. Po onome što je čitao, mora da je ista snaga pokretala ljude, koji su izveli revoluciju. To je snažilo osjećaj prijateljstva. Po završetku rata, Hayden i njegovi prijatelji Tofty i Hugh napisali su knjigu o partizanima. U Washingtonu, u našoj ambasadi, uručen im je Titov orden zasluga za narod, a od Sjedinjenih Država dobili su Srebrnu zvijezdu.
“Kada sam na Titovoj sahrani neki dan čuo posmrtni marš, nisam mogao ne zaplakati. U ratu smo, uvijek noću, krijući se od Nijemaca, sahranjivali one koji su danju ginuli. Netko je vojničkim rogom pokušavao svirati upravo taj marš. Gledao sam sada te stare partizane u povorci, narodne heroje, njihova tvrda lica. Napravio sam mnogo fotografija. U ratu se nađu najčešće obični, osjećajni ljudi, kao što smo vi i ja, ali, ponekad dođe i netko tko je gigant, kao Tito. Tito je ono što bi čovjek morao da bude”.
Drum je – dom
Protivno zakonima svoga društva, na vrhuncu slave i moći, Hayden je negdje šezdesetih godina ponovo napustio Hollywood. Gotovo s ponosom kaže da nema novca u banci, da sve što zaradi potroši na život, na jedan od 17 brodova, koliko ih je imao u životu, na putovanja. Kuću nikad nije imao, drum mu je dom. Od udobnog života na Beverly Hillsu, on više voli putovanja, krstarenje južnim morima, neizvjesnost, odiseje.
“Bio sam u Parizu, u svom brodu na sred Seine, kada sam čuo za Titovu bolest. Kako nisam imao novca, pokušao sam da ga dobijem od prijatelja, ali danas je vrlo teško pozajmiti novac. Svatko se boji. Nisam imao ni za avionsku kartu.
Onda se pojavila neka žena-producent, koja u kolovozu hoće snimiti sa mnom film i – ponudila mi kartu. Nećkao sam se, ali kad je njena tajnica telefonirala da me karta čeka, rekao sam prijatelju: “Zovi mi taksi!” I, evo me!”
Dok kroz crvenkaste naočale, koje pojačavaju dramatičnost pejzaža gleda zalazak sunca, Hayden napominje misao američkog filozofa Henryja Davida Thoreaua, koji savjetuje da, i kad je najteže, najkompliciranije i bez para, treba slijediti liniju svog srca i krenuti, pa će sve biti u redu.
“Cijeli moj život prolazi u tome; pođi, prateći liniju svog srca. Spojeno sa srećom koja me prati, ja ipak mislim da vodim slobodan život”, vjeruje Hayden.
Napisala: Milena Dražić (Osmica, 1980.)
Izvor: index.hr
