Izet Sarajlić je rođen 16. marta 1930. u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. godine.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika.
Vjerovao je da pripada XX vijeku pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva.
Izet Kiko Sarajelić je preminuo 2. maja 2002. godine u Sarajevu.
TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME
Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime.
Velike, bučne ulice –
njih prepuštam velikanima istorije.
Sta sam radio dok je trajala istorija?
Prosto tebe volio.
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
mozemo i prošetati poslije smrti.
U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvaznije.
Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikada nikog ne zadesi nesreća.
Izvor: brzevijesti.ba
