Piše: Akademik Muhamed Filipović
Iako sam u ranim godinama svog života mnogo čitao i to raznovrsnu i podjednako zabavnu, kao i takozvanu klasičnu literaturu, nisam imao priliku da čitam Šekspirova djela, niti da gledam neku od njegovih tragedija kako se odigrava na pozorišnim daskama. Na repertoaru Narodnog Pozorišta u Banjoj Luci nije tada igran Šekspir. U to vrijeme nije postojao prevod svih Šekspirovih djela, a ni izdanje njegovih dramskih i pjesničkih djela.
Drug Osman i drugarica pjesnikinja
Ta djela su igrana samo na pozornicama velikih pozorišta u zemlji. Tek kad sam došao na studije u Beograd, a to je bilo upravo u vrijeme kada je na pozornici Narodnog Pozorišta kod Spomenika davana obnovljena postavka Hamleta, a u glavnoj ulozi je igrao tada jedan od trojice najpoznatijih srpskih glumaca (Dobrica Milutinović je još bio živ, Milivoje Živanović i Radomir Raša Plaović), imao sam priliku da gledam predstavu Hamlet, a kad je izašao komplet njegovih dramskih djela, u prijevodu Borivoja Nedića i da čitam njegova pjesnička djela.
Trojica navedenih glumaca bili su, pored toga što su bili nosioci repertoara najviših zahtjeva i pored još jednog, zapravo zadnjeg i može biti i najvećeg glumca tog kova koji se zvao Ljubiša Jovanović, posljednji predstavnici starog načina glume, gdje je najvažniji element bilo pravilno izgovaranje teksta i odgovarajuća mimika i pantomima, a osobito precizno naglašavanje (Skandiranje ili deklamacija) koja je imala funkciju da na najsigurniji način prenese gledaocima i slušaocima fonetski, sintaksički i semantički sadržaj teksta, a time i sadržaj drame.
Tada sam prvi put čuo čuvenu rečenicu koja je glasila: „Ima nešto trulo u zemlji Danskoj“. Ta me je replika podsjetila na jedan moment iz mog života kada sam tu čuvenu rečenicu čuo prvi put. Bilo je to u oktobru 1944. godine, u Sanskom Mostu, tada političkom centru cijele Bosanske Krajine, a prilika je bila predavanje tadašnjeg sekretara Oblasnog Komiteta KPJ za Bosansku Krajinu Osmana Karabegovića koji je govorio o situaciji u svijetu i našem položaju u tadašnjim zbivanjima, tj. o stanju u ratu antifašističke fronte protiv svjetskog fašizma.
Karabegović je govorio o stanju na Istočnom, Zapadnom i Južnom frontu i o stanju u okupiranim zemljama u Evropi. Tada nije bio običaj da se nakon predavanja daju osobni komentari i iznose sopstvena mišljenja, ali je bilo dozvoljeno, čak je bilo i pohvalno, da se predavaču postavljaju pitanja, kako bi on mogao da pokaže svoje znanje mnogo šire. Među nama je bila jedna navodna pjesnikinja koja je radila kao saradnik u Oblasnom Komitetu i ona je uputila govorniku pitanje, želeći time da pokaže kako je budno pratila izlaganje i razmišljala o rečenom.
Njeno pitanje je glasilo: „Druže Osmane, a šta ima u Danskoj“, jer je drug Osman govorio o stanju u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj, ali ne i Danskoj. Na njeno pitanje Osman je odgovorio : “Ima nešto trulo“. Tada nisam znao za kontekst te rečenice. Kasnije sam, prateći odvijanje radnje u tragediji koju sam gledao na pozornici, shvatio i to o čemu govori ta čuvena rečenica, kao i replika koja je glasila kao i ona koju je Osman dao pjesnikinji, a to sjećanje me natjeralo na smijeh, što nije priličilo kontekstu dramskog događanja, a meni je postalo jasno s koliko je ironije Osman Karabegović tada ispratio to nesuvislo pitanje koje je imalo za jedino i samo da prisutnima pokaže kako dotična budno prati izlaganje i želi da pomogne govorniku da pruži kompletnu sliku stanja stvari u Evropi.
Kraljevski i kneževski
Nažalost, genijalnost Šekspira sastoji se u tome što njegove replike vrijede za sva vremena i za sve moguće ljudske situacije, pa i ova, ono što je njegova pouka sastoji se u činjenici da se svaki zločin mora platiti i to upravo onako i na onaj način kako je i počinjen, ali da je opačina zločina nešto što prevazilazi zločinca i u sferu zločina uvodi i kolateralne žrtve, tj. nevine ljude, kao što su u Šekspirovoj drami to bili mnogi, a prije svega Ofelija.
Danas, nažalost, posebno mi Bošnjaci, kao i svi Bosanci i Hercegovci, možemo ponoviti Šekspirovu rečenicu, ali sa izvjesnom izmjenom koja se tiče mjesta truljenja i činjenice da je u Danskoj nešto, bilo na dvoru, tj. u kraljevskoj porodici i njenom okruženju, a u našoj zemlji je sve trulo u strukturi koja je zemlji nametnuta silom, u ponašanju onih koji su ishodom rata dobili vlast i dvadeset godina upravljaju zemljom i to je ono što je trulo od korijena do vrha zgrade te monstruozne tvorevine koja se samog naziva i statusa Bosna i Hercegovina, koja i jeste i nije država, koja nema nikakvog državnog atributa, jer se ne zna šta je to, nije jedinstvena država, nije republika, mada ima neke znake takvog identiteta jer nema kralja ili kneza, ali ima kraljevski i kneževski način upravljanja državnim poslovima, dakle i nije i ujedno i jeste i kraljevina ili kneževina, jer nema nikakve sumnje da u njoj ima mnogo onih koji vladaju kao kraljevi i ponašaju se dinastički, i još više knezova koji svojim malim općinskim kneževinama vladaju bez ikakva zakona osim svoje volje.
Možemo reći da naša država nije ni anarhija mada jeste oligarhija, što je, kako se to zna od vremena nakon Perikla, da oligarhijska vladavina nužno vodi ka anarhiji i konačno ka diktaturi.
Ko je jamio, jamio
Ustvari naša država je mikstura svih tih oblika, taman u skladu sa čuvenom rečenicom Ljube Ćesića Rojsa: “Ko je jamio, jamio“, dakle zemlja kojoj su njeni tvorci odjenuli odjeću što neodoljivo podsjeća na kostim pajaca u renesansnim komedijama.
Ako sve što se kod nas zbiva i kako se zbiva, ko sve našom zemljom upravlja i kako to čini, pogledamo otvorenih očiju i bistra uma posvećenog traganju za istinom, tada ne možemo izbjeći zaključak da je u našoj zemlji sve trulo, da smrdi na sve strane i da nema ploda, mada se obični ljudi iz peta trude da nešto za svoju zemlju i sebe učine. Oni to ne mogu jer ni u političkom smislu, ni ekonomski, ni socijalno, ni kulturno ne znače ništa, nemaju doticaja sa stvarnim gospodarima zemlje i utjecaja na vlast, jer je vlast totalno od njih otuđena, a podjela njihove zemlje koja je zadovoljila kriminalne ambicije nacionalističkih koterija u njoj, onemogućava im svaki pozitivan utjecaj na stanje stvari i njihov položaj u zemlji.
Stoga su obični ljudi odustali ne samo od politike, ne samo od nastojanja da reagiraju na najveće gluposti, laži i nepodopštine koje čine naši upravljači, nego nemaju više ni želje ni volje, a pogotovo energije da protestiraju, što se može vidjeti iz niza fenomena. Tako je moguće da se najavi poskupljenje struje za 20 posto, što je katastrofalno za najveći broj naših ljudi, a da se građanima osigura samo poskupljenje plina, da se uvedu akcize na gorivo kako bi se ostvarili planovi za koje bi bilo dovoljno novca samo ako bi se troškovi birokratije i ogromnog i rastrošnog administrativnog i upravnog aparata s najvećom u svijetu političkom birokratijom skresali za polovinu, a navaljuje se stalno na već totalno ispražnjene džepove građana.
Uživaju na Maldivima
Govori se o rastrošnosti građana koji puše i piju kafu, ili se voze automobilima, a koji moraju da se tako prevoze, jer samo da nemamo nigdje uređenog lokalnog saobraćaja, ne saobraća željeznica, a u gradu koji se prostire na trideset kilometara prečnika nije izgrađena ni jedna pruga podzemne željeznice, mada je ideja o tome razrađena još sedamdesetih godina kad je već bilo jasno da Sarajevo prelazi granice grada srednje veličine.
Oni koji se voze i to na državni trošak i uz ogromnu i skupu pratnju žive izvan grada i izvan svijeta u kojem se nalaze obični građani, a mi ne živimo više u malim gradovima i svojim selima nego smo sistemom odnosa i ustrojem države, kao i katastrofalnim stanjem sigurnosti, prisiljeni da se koncentriramo u gradovima, a zna se da poskupljenje goriva i energenata nužno donosi lanac poskupljenja svih roba koje se prevoze, jer, kako se zna, mi smo podjelom države nagomilali stanovništvo određenih nacionalnosti u malene regije, gdje se oni koncentriraju i stvaraju gustu naseljenost. Šta da se kaže o moralu našeg cjelokupnog vladajućeg establišmenta u kojem se jedni raduju neuspjesima drugih, a zajedno vladaju, jedni kritiziraju narod što puši i pije kafu, dok drugi na Maldivima uživaju egzotične napitke, jedni jedva Ilidže, a drugi širom svijeta, jer im se može, pošto su za male pare uzeli veliko društveno bogatstvo.
Sve su to znaci općeg truljenja i raspada jedne tvorevine koja se naziva dejtonska Bosna, za koju je jasno da se ne može održati, a niko ne zna i ne može da zna, jer vodi računa samo o sebi i svojim interesima, kako da se izađe iz te rupe u koju su nas strpala agresija i nezajažljivost za uzimanjem teritorija i pljačke javnih dobara jednih, nesposobnost drugih u neodgovornost trećih, tj. onih koji su nam za spas iz močvare rata pružili konopac od lika, a ne uže od vlakana lana, pa nam uže spasa gnjije kao sve oko njega.
Trajni mir
Kad se ozbiljno i odgovorno zamislimo nad stanjem u kojem se svi nalazimo i oni koji misle da su svi u svijetu protiv njih i to uvjerenje gaje kao najdragocjeniju biljku, kao i oni koji misle da im je na dohvat ruke dovršenje posla i ostvarenje cilja o uništenju Bosne i Hercegovine, kao historijske tvorevine, tada moramo zaključiti da je ovoj zemlji i svim njenim građanima koji žele trajan mir, poštenu i na zakonu utemeljenu vlast, pravo kao osnovu odnosa i humanost kao njihovu sadržinu, ne ostaje ništa drugo nego da se udružuju u zahtjevu da se konačno prekine s ovom komedijom del arte koja svaki čas može prijeći u krvavu komediju Ginjola, i da se vratimo istini naše zemlje i historije, a to je svijest i poštovanje istine da je naša zemlja uvijek bila jedinstvena i nikada podijeljena na nacionalnoj osnovi, da je jedinstvena imala sposobnost da se brani i održava i da joj je to definitivno sudbina, a da je sve drugo laž i igra opasnim stvarima po sve nas.
Izvor: avaz
