Kultura

OZBILJNE KULTURNE ČINJENICE: Evo šta je afera “Crko maršal” učinila YU rocku i ko je 1985. branio „Zabranjeno pušenje“…




Februar 1985: Jesu li nam potrebni tek ekscesni slučajevi pa da shvatimo da rock više nije samo dobra furka dokonih za dokone, već da mogućnosti njegovog korištenja mogu biti i znatno drugačije. Ili, zašto je svoj posljednji sarajevski koncert “Zabranjeno pušenje” počelo riječima: “Eto, raja, mi smo došli da vam malo sviramo, mada nisam siguran smijemo li… ”

Kako su partizani nadmudrili Nijemce

“Jeste li već čuli onu priču o tome kako su partizani, za vrijeme rata nadmudrili Nijemce? Onu u kojoj je brojčano mnogo jači neprijatelj opkolio partizane? Na sreću, u opkoljenoj jedinici bio je i jedan partizan koji se nešto malo razumio oko struje, pa je, onako na brzaka, napravio semafor i uključio crveno svjetlo na njemu. Pošto su veoma discipliniran narod, Nijemci su zaustavili svoje tenkove čekajući da se promijeni svijetlo na semaforu, a partizani su to iskoristili i uspjeli se iskrasti iz obruča!”

Autor ove priče je dr. Nele Karajlić, a njenom premijernom izvođenju prisustvovali su mladi Riječani krajem prošle godine, na koncertu “Zabranjenog pušenja” u njihovom gradu.

Ima li nečeg spornog u toj priči (i ne samo u njoj)? Najkraće rečeno – kako za koga. Dr. Karajlić, koji se, usput rečeno, posljednjih mjesec dana sve češće ponovo izdaje kao student Nenad Janković, uvjerava da priča nimalo “ne vrijeđa naše tekovine”. I kategorički dodaje: “Sad, što ima onih koji ne shvaćaju suštinu…” U suštinu nikad nije bilo lako prodrijeti.

No, bilo kako bilo, tek, članovi Muzičkog kolegija Radio-Sarajeva sredinom januara odlučuju sa svog programa skinuti pjesme sa albuma “Das ist Walter” grupe “Zabranjeno pušenje” (Jugoton, 1984.), i to preostalih devet numera, pošto su dvije (“Zenica blues” i “Put u srediste rudnika Kreka-Banovići”) odmah nakon pojavljivanja ploče doživjele istu sudbinu.

Saznajemo da primjer sarajevskog slijede i titogradski radio, ali u ovom slučaju, i televizija. I mnogi drugi su najednom protiv “Pušenja”. Riječki “Novi list” na primjer, koji u komentaru spornog koncerta bilježi i sljedeće: “Što se sve može plasirati pod maskom gluparenja i ishitrenog primitivizma dokazali su i plasirali na koncertu ‘Zabranjeno pušenje’. Ni pet ni šest, nego – ‘crko nam maršal ha, ha, ha… mislim, na pojačalo’: i – ‘tuđe nećemo, svoje nemamo’.“

Nakon “Novog lista” oglašavaju se i “Oslobođenje”, “AS”, “Ven” – ovaj posljednji samo sedam dana pošto je “Pušenje” proglasio domaćom rock-grupom 1984. skida album “Das ist Walter” sa liste najprodavanijih domaćih ploča u Sarajevu. Tako grupa koja je osvojila laskavu titulu “medijskog šlagera sezone” odjednom potpada pod nemilost tih istih medija. A povod više za to bilo je i otkazivanje koncerata koje je “Pušenje” prvobitno bilo zakazalo za 11. i 12. januar u Splitu (mada i u vezi sa tim ima nekih nejasnih činjenica, što potvrđuje i demantij RK SSO BiH objavljen u “Politici” 15. januara).

Pišu raja sa svih strana

Šta je u svemu tome sporno? Članovi “Zabranjenog pušenja” uputili su pismo svim društveno- političkim organizacijama grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine, kao i redakcijama listova koji su udarili po njima. Pismo, do zaključenja ovog teksta, objavili su jedino zagrebački (?) “Polet”, u svom broju od 25. januara i, malo kasnije, i “Politika”.

Iz istog se lako zaključuje da članovi “Pušenja” smatraju potpuno neosnovanim već spomenute napade (kao i, recimo, navod da su imali posla sa zagrebačkim SUP-om), a u jednom njegovom dijelu kažu i sjledeće: “Kojim pravom se u ovakvim prljavim postupcima miješa ime druga Tita i kome i zašto pada na pamet da konstruira ovakve monstruozne laži, i kome sve to treba?”

Dakle, Karajlić i njegovi prijatelji tvrde da na riječkom koncertu ni u jednom trenutku nisu vrijeđali osobu ni ime druga Tita, već da je vijest o tome jednostavno izmišljena. A što se vrijeđanja socijalističkih tekovina tiče, momci iz “Pušenja” uvjeravaju da to nikako nije bila njihova namjera i da su takve optužbe sasvim neosnovane.

“Aforizam ‘tuđe nećemo, svoje nemamo’ objavljen je odavno, a mi ga govorimo u okviru jednog našeg teksta koji je duhovit…”, objašnjava dr. Karajlić. Međutim, pomalo iznenađuje da je na konferenciji za novinare održanoj 24. januara u klubu Kulturnog centra u Beogradu izostao bilo kakav ozbiljniji dijalog momaka iz grupe s novinarima koji bi preciznije razjasnio čitav ovaj “slučaj”: “Ovdje dr. Karajlić 1 i dr. Karajlić 2, ali bolje da o mom ponašanju govori publika… Hoćeš li o neprijateljskom djelovanju, ili o prijateljskome?… Ma nismo mi neki bend. Pa, pišu raja, pišu raja sa svih strana, onaj, nešto fale, psuju i tako.”

Kontrola rađanja ili organiziranje ljuljanja

Ono što je u svemu ovome također zanimljivo je i to da su članovi “Pušenja” imali i nekoliko usmenih razgovora s predstavnicima gradske i republičke omladinske organizacije, Gradske konferencije Socijalističkog Saveza, Centralnog komiteta SK BiH. Tim povodom kolega iz “Poleta” u obimnom tekstu “Popuši ga sad, popuši ga sad” (autor, sarajevski novinar i urednik Slobodne Bosne Senad Avdić, op.a.) bilježi: “Postalo je, naime, jasno i onima koji su tu činjenicu teže usvajali da su dojučerašnji zabavljači i šaljivdžije vrlo ozbiljna kulturna činjenica, te kada se već rodilo, onda ga bogme valja kad-tad i ljuljati…”

Dakle, na naizgled neobavezan način konstatirano je ono što bi se iz cijelog “slučaja” možda trebalo izvući i kao najbitnije – a to je pitanje jesu li nam potrebni tek nekakvi ekscesni slučajevi (sjetimo se slovenačkog sastava “4. Reich” ili nastupa “Laibacha” na Zagrebačkom bijenalu, kao i možda još nekih “karika” “ljubljanske alternativne scene” o čemu je prije nekih šest mjeseci Slavenka Drakulić-Ilić zapisala i sljedeće: “Ljubljanska alternativna scena, u čijem je imageu upravo napadno česta nacistička ikonografija i simbolika, u najnovije se doba sve češće nalazi na udaru društvene kritike. Mogu li fašistički simboli biti ispražnjeni od prvobitnoga značenja u zemlji u kojoj je od fašizma stradalo gotovo dva milijuna ljudi?”

Je li došlo vrijeme da konačno shvatimo da rock nikako nije samo puka zabava i zezanje dokonih za dokone, već i nešto više od toga? Uostalom, voditelji i učesnici brojnih tribina o svemu tome su poslednjih godina izrekli toliko toga da bi se svaka naša daljnja konstatacija mogla shvatiti samo kao blijeda kopija, pa ćemo je zato i izbjeći. Mada je jasno i to da bi osim konzumenata rocka bilo poželjno da takvim tribinama prisustvuju i oni koji tek tako najednom primijete kako se “ono već rodilo…”

Asociraju na to donekle i riječi Jure Bilića koji je, u svojstvu predsjednika Predsjedništva CK SK prije tri godine na jednom sastanku CK SK Hrvatske primijetio: “Moramo se upitati čak i to otkud nazivi pojedinim omladinskim glazbenim sastavima kao što su Čmarni ubruščići, Bordel, U škripcu, Berlinski zid, Katarina Treća, Grofova garda i slično. Zašto se u dijelu omladinske štampe stalno pojavljuju napisi koji odudaraju od našeg društvenog razvoja? Gotovo sav zabavni život je komercijaliziran, postao je poprište velikog biznisa. Uzmite samo mnoge tekstove u zabavnoj glazbi, pa ćete vidjeti kakva je to dezorijentacija.”

Doda li se tome da baš predstavnici tog navedenog muzičkog svijeta često postaju idoli mladih kojima ovi podređuju i mnoge ljude osvjedočenih vrijednosti, jasno je u kakvom se položaju nalaze svi ti glazbenici i s kakvom bi odgovornošću trebali pristupiti svom odnosu prema obožavateljima (“raji”) i svemu onome čime se bave. Jer, o mogućnostima korištenja pozicija glazbene zvijezde za manipuliranje ostatkom često i anonimne mase simpatizera nije ni potrebno mnogo pisati.

U stvari, možda će i sve ovo izgledati kao predimenzioniranje cijele te stvari oko rocka i područja njegovog djelovanja, ali bi nas pojedini primjeri, na sreću ne samo naši i na sreću ne samo povezani s glazbom (možda i oni već spomenuti slovenski), vrlo lako mogli ubjediti u suprotno.

U svakom slučaju, čitatelji rock-intervjua mogli su se, mada to nisu morali, prije nekih šest godina složiti sa ovakvom izjavom Gorana Bregovića, čovjeka koji je predvodio tada čak možda i previše popularno “Bijelo dugme”: “Što se odgovornosti tiče: ja neću biti odgovoran. Taman posla da ja budem kriv zbog nekoliko pjesmica što djeca ne uče, ne ulaze nevina u brak, nose minđuše i to. Što da se na meni lome koplja? Ja pjesmu pjevam i dalje, samo mi je to važno!”

Rock prepjevi ozbiljnih novina? Može li se baš tako sa odgovornošću? I nije li problem upravo u tome što mnogi misle, i van područja muzike, da može. Ali, duga je to priča za jedan ovakav tekst… Prihvatimo li činjenicu da je rock odavno prestao egzistirati isključivo kao “dobra furka”, moramo se složiti sa tim da je krajnje vrijeme da ga prestanemo gledati samo kao takvu “dobru furku”.

To ne znači da od svih navrat-nanos skrpljenih bendova treba tražiti politizaciju svojstvenu drugoj fazi opusa Johnny B. Štulića ili nalik na prepjevane komentare iz naših ozbiljnih novina, ali znači da se zalažemo za nadilaženje banalnosti na svim nivoima kao druge krajnosti čitavog tog izvorišta ili ishodišta sve zahuktalije rock-produkcije. Naravno, kao povod za ovakav zaključak uzimamo ne samo praksu domaćih već i uopće svjetskih kretanja na integralnoj rock-sceni, pošto nam ona daje i dovoljno povoda za isti.

Kako tretirati bezimeni puk

A pokloniti se na bini stotinama ili tisućama posjetitelja na početku koncerta za koji su te stotine ili tisuće posjetitelja platile sve manje jeftine ulaznice (a prethodno pokupovali i sve moguće ploče i časopise), pa onda najednom zaboraviti na već spomenutu odgovornost pred tim “bezimenim pukom” (definicija izvjesnog sociologa) ravno je zločinu prema tom istom puku, ali i rocku kao sve nezaobilaznijem mediju.

Biti jedini osvijetljen dok se svi ostali guraju u mraku zagledani u tu svjetlost-scenu i zaboraviti kolikim intenzitetom mrak u tim trenucima asimilira svjetlost, znači nemati ni trunku samosvjesti bez koje, ruku na srce, svaka kultura i umjetnost prerastaju granice svojih atara.

Naravno, mnogi se neće složiti s potrebom postojanja takvih granica ili smještanjem rock-medija u iste, ali to već zalazi u polja polemika starih valjda otkako i potreba čovjeka da svoja osjećanja atrikulira na ovakve načine. Možda rock i nije nikakva umjetnost, ali ne treba zaboraviti da ga mnogi pretpostavljaju i posjetama izložbi, i čitanju knjiga i odlasku na koncerte klasične glazbe, pa i svemu drugom što vam može pasti na pamet.

Ako je za nekoga rock sve, znači li to da on ne zaslužuje ništa?

Izvor: slobodna-bosna.ba



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button