Bard bh. glumišta Miralem Zupčević otišao je u penziju, a intervjue nikada nije volio davati, niti ih je kome kada dao bar u posljednjih dvadesetak godina. U prvom koji je nakon dugo vremena ekskluzivno dao za “Dnevni avaz” saznalo se mnogo toga, ali ono što je u ovom trenutku najvažnija vijest jeste da je ovaj glumački velikan kojim bi se svi trebali ponositi, nakon što je zvanično završio svoj radni vijek, duboko razočaran napustio rodno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu!
Danas 67-godišnji Zupčević živi u Hrvatskoj, daleko od svog Sarajeva, u kojem je na Akademiji scenskih umjetnosti izveo brojne generacije glumaca radeći kao profesor i savjetujući ih između ostalog: “Ja nisam ovdje da vas naučim glumiti, ja sam ovdje da vas naučim da mislite kao glumac”.
Kada su pitali neke kulturnjake u Sarajevu za ovog istaknutog umjetnika u namjeri da saznaju gdje je danas i šta radi, rekli su da je Zupčević nakon odlaska u penziju “prosto nestao” i da niko ne zna gdje je. Tragom te informacije koja je zvučala prosto nevjerovatno, dali su sve od sebe da saznaju šta se krije iza misterioznog nestanka jednog od najvećih glumaca Bosne i Hercegovine.
U konačnici, “Dnevni avaz” je pronašao Zubčevića koji je rekao : Ne dajem intervjue i to sam davno rekao. Moram vam odmah reći da nećemo dugo.
Intervju prenosimo u cjelosti :
Situacija je vrlo ozbiljna. Da je drugačija, pitala bih Vas za Vaše uloge, bogatu karijeru… Ovako, informacija da ste napustili Sarajevo, BiH, ostavila me je bez teksta. Zašto ste otišli?
– Povukao sam se za sva vremena. Tako je najbolje čim sam otišao u penziju.
Sada živite na Pelješcu?
– Na dubrovačkoj strani sam, imam kućicu, brodicu, prijatelje, ima finih dobrih ljudi. Dolazi mi iz Sarajeva i draga povremeno, uglavnom preko vikenda budemo zajedno, jer ona je mlađa, radi.
Otišli ste, znači li to da ste se odrekli Sarajeva?
– Ne mogu se ja odreći Sarajeva i dobrih ljudi u Sarajevu, ali istina je da sam otišao jer svijet koji je bio oko mene, taj svijet u kulturi, postao mi je nepodnošljiv i onda je bolje da se ja sklonim nego da im smetam. Radio sam jer sam morao odraditi svoje do penzije, inače bih davno otišao.
Šta Vas je natjeralo na tu odluku, ko je stvorio takvu gorčinu u Vašem glasu?
– Generalno naš problem u Sarajevu, Bosni uvijek je bio što ne znamo šta se događa ljudima. Kako da ne znate da sam ja trebao da budem biran u emeritusa i da to nisu izglasali. Ko nije izglasao, ljudi koji su pravili takve loše stvari na Akademiji i naravno to prevagne i onda ne trebam im. OK. Ja sam mogao da ih tužim, da to regulišem preko suda, ali ko će to, pod stare dane da se sekiram, idem po advokatima, sudovima… Ma ne. Ovako je najbolje. Sad sam miran, fin. Ne treba mi ništa.
Ništa Vas nije moglo zaustaviti?
– Ne! Ko je otišao iz grada? Svi koji su vrijedili, čast onima koji još vrijede pa su ostali u gradu, ali, onako, iskreno rečeno, svi su otišli. Meša Selimović je otišao iz Sarajeva i to za sva vremena otišao da živi u Srbiju, Beograd… Sam je rekao ko iole malo u BiH lupi za glavu, za glavu ga skrati. To je odvajkada tako. Sarajevo je idealno mjesto za polusvijet. Govorim o kulturi, to je sve bofl beogradske akademije, bofl bio zagrebačke akademije i to se sve vrtjelo tu, i onda smo mi pravili Akademiju, nismo je baš Bog zna kako napravili. Neki su se ljudi ubacili unutra i rade odvratne stvari, loše stvari, to je postala nakaradna edukacija, ta edukacija nije zdrava. Ali, da ne pričam o tome.
To Vas je otjeralo iz Sarajeva?
– Znam sve njihove prljavštine i bolje mi je da čuvam živu glavu. Zato oni jedva čekaju da ja odem i otišao sam, bolje nego da preko televizije raspravljam. Vi vidite kako danas komentarišu jedni druge grubim riječima. Ne mogu da ulazim u sukob s takvim ljudima! Nekada uđeš u raspravu s nekim ko ti je priličan, a ti ljudi su mizerija i s njima ne želim da raspravljam.
Dođete li kada u rodni grad?
– Povremeno, kratko dođem, budem koji dan, obavim neke administrativne stvari, ali uglavnom živim ovdje i ovdje sam još sedam, osam mjeseca, a poslije idem kod djece u Ameriku, kod kćerke i sina. Eto, toliko od mene. Dosta je bilo.
U Zupčevićevoj karijeri upisane su brojne filmske uloge, a jedna od posljednjih koje je odigrao je u filmu reditelja Alena Drljevića “Muškarci ne plaču” koji je u postprodukciji.
– Ma kakvi filmovi, treba biti u sekcijama, grupama da bi negdje igrao, tako da niti me zovu niti želim – poručuje Zupčević.
Melem na rane svijeta
Početak Zupčevićeve karijere seže daleko, u kraj 60-ih i početak 70-ih godina. Nakon završenog Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu uloge su se nizale, ali svakako ona po kojoj će Zupčević, tada kao glumac Kamernog teatra 55, ostati upamćen je TV serija “Tale” Derviša Sušića u režiji Sulejmana Kupusovića.
– On vam dođe kao melem na rane svijeta. Meni se dopalo to što on nije čovjek iščašenih rezona, nije od onih koji, kad vole i prestanu da vole, odmah zatvore vrata. On nije heroj, ne služi se velikim riječima, on postupa najljudskije. U toj jednostavnosti i finoći on je veliki – kazao je Zupčević 1979. godine o Taletu ističući još tada da intervjue ne voli i neće ih davati. Toga se i držao sve ove godine.