Kad je Džeko dobar, dnevna doza prosječnog Bosanca misli da je i on dobar; kad je Džeko dao dva gola, to je kao da se naš jaran zatrčao na Koševu ili Grbavici i isto ga dao, skinuo dres i sad će sve da krene kako treba.
Sve je to već vidio Edin Džeko. I ove ljude, i ovu rijeku, osjetio je tu euforiju koja bi se podizala oko njega mali milion puta, pa onda i još jedan veliki milion puta, dovoljno da mu se rame iščaši od tapšanja, dovoljno da se baterija telefona isprazni od poruka čestitanja.
Znao je, i opet vidio, tamo preko makar jednog mora, njegova zemlja pada u trans, Edin je opet najveći, Edin je opet Dijamant, čitava se nacija drži za jednu kopačku i jednu loptu s kojom se za tren susreće, prije nego što je lansira preko one linije koju samo bjednici mogu zvati zamišljenom, jer ničeg zamišljenog u postignutom golu nema; to je najstvarnija stvarna stvar u fudbalu, pa i mimo njega.
Ah, nije mala stvar, zna to Edin, postići 33 gola za Romu u jednoj sezoni, 23 komada u prvenstvu, pa još u kupu, pa i u Evropi, a tu Vučicu su pojili i dojili i jedan Pruco, i Đanini, i najprirodniji špic Serije A za njenog vrhuca, Vinćenco Montela, i mnogo ranije Riječanin Rodolfo Folki ili Amedeo Amadei, i opet je zapalo njega, malog iz ratnog Sarajeva, da ih sve sruši, da se upiše u istoriju – a istorija “Vječnog grada” je istorija čovječanstva, nemajte sumnje – da opet dobija facijalis jer svakome ko ga u zvijezde uzdiže mora da uzvrati osmjeh, taj sjajni tip Edin Džeko.
Da je ostao u Engleskoj, Englezi vole takve priče i tabloidi bi ih rabili do iznemoglosti, ko zna, dosad bi možda već pala prva klapa filma, neki vješti režiser bi tako lako uklopio Edinov trk u šesnaesterac sa dokumentarno-igranim kadrovima u kojima jedan prerano izdžikljali dječarac skakuće po rodnom gradu, izbjegavajući snajperske metke što dolaze sa brda i siju smrt, i zapitao bi se gledalac koliko su mu čaršafi raspoređeni po ulicama koje je u pedalj znao pomogli da bude kao sjenka, prije nego što se pojavi na iznenađenje beka, navijača, golmana, prije nego što tek u 21. godini svi čuju za njega, kada se klinac od kojeg neće biti nešto mnogo pojavi u Njemačkoj i očara je.
Sve je to već vidio Edin Džeko, i ne pada na to više, zna da je u nedelju bio heroj Rima i heroj Bosne, a onda ga u utorak uveče, dok je Roma ispadala od Lacija, opet nigdje nije bilo i opet su se pojavili ti fudbalski preletačevići, i opet su rekli da, znate šta, nije taj Džeko toliko dobar, nego mu se posreći, tako, da ponekad da gol.
Dijamant i grafit, to vam je isto, u stvari.