Na današnji dan 1925. godine u Vlasenici je rođen književnik Derviš Sušić, važno ime u bosanskohercegovačkoj književnosti 20. stoljeća. U bogatoj biografiji pisca značajnu odrednicu zauzima Tuzla – Grad koji je obilježio njegovo književno stvaralaštvo o čemu svjedoče brojni iskazi književnika.
“Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen. Književno – u Tuzli. U to sam siguran”. Ove riječi o sebi Derviš Sušić je zapisao u okviru pogovora kojim je propraćen izlazak njegove tuzlanske trilogije. Ova izjava potvrđuje piščevu višeznačnu i duboku povezanost sa Tuzlom. Dakle, Sušićeva biografija vezana je za Tuzlu, u kojoj je završio tadašnju nižu gimnaziju. Zatim u Sarajevu Sušić pohađa učiteljsku školu. Početak Drugog svjetskog rata nije zaobišao ni gimnazijalca Sušića. Rat će svojim strahotama i užasom trajno obilježiti njegov profesionalni put. U svojim biografskim bilješkama on će zapisati: “A život mi se pobrinuo za životopis mimo svakog uhodanog pravila.”
Sušićev poratni angažman uz književno obraćanje, bilo je i novinarstvo, a posebno značajna je bila njegova društvena angažiranost unutar institucija kulture. Dugi niz godina bio je na čelu tuzlanske Narodne biblioteke, Regionalnog istorijskog arhiva Tuzla, ali i važan dramaturg u Narodnom pozorištu Tuzla. Derviš Sušić je, prema izjavama svojih sugrađana – Tuzlaka, najplodonosnije godine svoga života proveo radeći i živeći u Tuzli.
U njegovoj “tuzlanskoj” biografiji piše: Sušić je u jesen 1945. u Tuzli napisao svoj prvi novinski izvještaj, u Tuzli je napisao i svoju prvu knjigu S proleterima. U Tuzli su napisana i Sušićeva kapitalna djela Ja, Danilo, Pobune, Uhode, Hodža strah, zatim Žestine, roman za djecu Kurir i čitav niz drugih književnih i literarno-publicističkih radova. Roman Uhode, koji je uvršten među deset najboljih romana dvadesetog stoljeća, najvjerovatnije je nastao upravo u biblioteci.
(…) ostajao je do kasno u Biblioteci, a ujutro bi u njegovoj kancelariji osvitala gomila zgužvanih papira. Ponovo bi razmotavao te papire, nešto prepravljao, prekucavao (…) (Škondrić, Đ.)
Nakon što je nastao rukopis Uhoda, prvi njegov čitalac bio je Meša Selimović. On je sa zadovoljstvom prihvatio da napiše recenziju i preporuku za štampanje.
(…) Od Meše sam mnogo naučio što se književnog zanata tiče, ali uvijek sam prihvatao samo ono što mi je pomagalo da idem svojim putem. Meša mi je bio recenzent nekoliko knjiga. Proveli smo mnogo sati u razgovorima o mojim tekstovima i o mnogo čemu na što su tekstovi navodili da se razgovara. Zahvalan sam mu za sve što mi je pomogao. (…) (D. Sušić)
U Tuzli su također napisane i Sušićeve drame: Jesenji cvat, Ne čekajući Mijata, Bujrum, Veliki vezir, Posljednja ljubav Hasana Kaimije, kao i čitav niz pozorišno-scenskih kolaža, igrokaza, recitala… Neke od navedenih naslova u rukopisu Biblioteka čuva kao posebnu vrijednost unutar svoje Zavičajne zbirke.
Sušićevo ime neposredno je vezano za razvoj Narodnog pozorišta u Tuzli. Na nagovor ondašnjeg upravnika pozorišta Radoslava Zoranovića, Sušić ulazi u svijet teatra. Dramatizacijom romana Ja, Danilo, započinje Sušićev interes za dramsku književnost, koja će najvećim dijelom biti vezana za scenu Narodnog pozorišta Tuzla.
U historiji Narodnog pozorišta Sušić je ostao jedan od najvažnijih dramskih pisaca, dakle ne samo kao auotor čija su djela repertoar Pozorišta učinila osobenim, nego i kao pisac kojeg Narodno pozorište Tuzla i danas slavi kao svoga kućnog autora.
Sušićevo upravljanje tuzlanskom Narodnom bibliotekom uvijek je posebno isticano. Njegovim dolaskom u našu Biblioteku postavljeni su čvrsti temelji svim budućim aktivnostima koje je ta Biblioteka provodila, primjereno vremenu ali i društveno- kulturološkim zahtjevima sredine. Dolaskom pisca na čelo kuće, stvarane su pretpostavke za otvaranje Biblioteke ka većim bibliotečkim centrima. Svojim autoritativnim stavom unutar tuzlanske sredine, Sušić je uspijevao iznaći finansijsku podršku za unapređenje bibliotečkog poslovanja. Uz povećanje broja zaposlenih, osmišljavao je i provodio kupovinu skoro svih relevantnih naslova unutar regionalne izdavačke produkcije, ostavljajući pri tome tragove i o vlastitim čitalačkim afinitetima. Derviš Sušić je otvarao odjeljenja Biblioteke u gradskim i prigradskim naseljima i školama, kao i unutar fabrika i uz rudarske revire. Rudari postaju mecene kulture, uz sudjelovanje u nabavci knjižnog fonda, oni podržavaju i ostale aktivnosti od kojih posebno kulturno-promotivne.
Sušićevo prisustvo u biblioteci: autoritativno i ljudski toplo, trajno je integrisano u povijest Biblioteke i zbog same činjenice da tuzlanska Biblioteka od 2002. nosi njegovo ime.
