Nije to bilo nasumično pucanje, djevojke i mladići dobivali su metak ravno u glavu, u vrat s udaljenosti 100, čak i 200 metara
Solarni totem broj 1 umjetnika Dona Drumma prije nešto više od pola stoljeća postavili su u krug kampusa Kent State University u sklopu projekta National Defense Education Act.
Skulptura načinjena od čeličnih ploča visoka 4,5 metara postavljena je, dakle, 1967. u krugu sveučilišta u Ohiu u sklopu projekta državnih vlasti SAD-a da potaknu razvoj američkih znanstvenika, jer se stjecao dojam da polako zaostaju za Sovjetima tog vremena. Ironija je krvava i brutalna da ne može biti gora.
“Iskorijenit ćemo te ne-Amerikance!”
Tri godine poslije ovo umjetničko djelo postalo je spomenik najgorem i najsramotnijem pokolju vladinih postrojbi nad američkim civilima u novijoj povijesti SAD-a.
Bio je 4. svibanj 1970. i na masovnom protestu studenata, i to u krugu kampusa, jedinica Nacionalne garde otvorila je paljbu na studente i poubijala ih četvero, a ranila devetero.
Nije bila čak niti riječ o koškanju iz blizine studenata koji su bili ogorčeni zbog otkrića da SAD na rubu Vijetnamskog rata bombardira Kambodžu koja je tada bila službeno neutralna.
To se vidi iz udaljenosti s koje je utvrđeno da su studenti pobijeni ili ranjeni jednim ili dva metka u glavu, prsa, kralježnicu, vrat… udaljenosti s kojih su ispaljeni meci na studente koji su pobijeni su: 81 metar, 105 metara, 116 metara i 120 metara.
Ranjavani su pak studenti s ovih udaljenosti: 22 metra, 34 metra, 69 metara njih dvoje, 91 metar, 100 metara, 114 metara, 151 metar i čak 230 metara ravno u vrat. Pucalo je najmanje 29 od 77 pripadnika Nacionalne garde. Samo pet dana poslije 100.000 ljudi okupilo se u Washingtonu kako bi psovalo Richardu Nixonu i njegovoj administraciji sve po spisku i zbog Vijetnamskog rata i zbog pobijenih i ranjenih djevojaka i mladića.
Na prvom studentskom protestu povodom 1. maja ništa nije niti u ludilu slutilo da bi se moglo ovako završiti. Tog dana okupilo se 500 studenata kako bi ceremonijalno sahranili primjerak Ustava SAD-a, proglasivši da je Nixon “ubio Ustav”. Nitko od njih nije se obazirao na natpis što ga je tko zna tko zakucao za jedno od stabala u kampusu: “Zašto zgrada ‘ROTC-a’ (Postrojba za obuku rezervnih časnika) još uvijek stoji?” Studenti su radili kao što su radili još od 1968. kad su krenuli s protestima protiv rata u Vijetnamu, te su zakazali sljedeći protest za 4. svibnja.
Te prvomajske večeri, međutim, u gradiću Kentu nekolicina ljudi koji veze nisu imali sa studentima, dok su odlazili iz jednog od tamošnjih kafića, počeli su bacati boce na policijske automobile i u izloge. Gomila je počela rasti i dok su policajci stigli, narasla je na 120 ljudi. Bile su to godine u kojima se Woodstock dogodio praktično “jučer”, u kojima je nacija samokoju godinu ranije bilježila ubojstva Martina Luthera Kinga, Roberta i Johna Kennedyja, Malcolma X… Sad još i rat… Gomila je počela paliti ulične kontejnere i gradonačelniku LeRoyu Satromu nije preostalo drugo nego proglasiti izvanredno stanje. Na to se, međutim, nadovezao guverner Ohioa Jim Rhodes koji je policiju poslao u studentski kampus kako bi tamo rastjerali djevojke i mladiće, ako treba i suzavcem. Nebitno to što tada tamo nitko od njih nije protestirao.
Narednog dana nekoliko lokalnih poslovnih ljudi primilo je prijetnje i stale su se širiti glasine da nekakvi “revolucionari” namjeravaju spaliti zgradu ROTC-a i uništiti cijeli grad. Oko 17 sati zgrada ROTC-a doista je planula. Da stvar bude gora, ispalo je da su nepoznate osobe sabotirale crijeva pristiglih vatrogasaca kojima je preostalo samo da gledaju kako zgrada gori do temelja. Naknadnom istragom pokazalo se da studenti nisu ništa imali niti s time. Guverner je sutradan bio van sebe. Javno je rekao da su prosvjednici “ne-Amerikanci” i obećao je “iskorijeniti problem”. Tako je osvanuo 4. svibnja, dan za koji su studenti organizirali svoj protest, da bi ga, zbog situacije, otkazali. No, njima čak 2000 nije padalo na kraj pameti odustati zbog nereda koji nisu oni prouzročili.
Springsteen, Neil Young, Stephen King…
Oko podne u kampus je pristiglo 77 pripadnika ne policije nego Nacionalne garde i tražilo da se raziđu. Studenti su odbili, ovi su im zaprijetili suzavcem, studenti su ih zasuli kamenjem, a ovi su ih zasuli suzavcem. Bilo je jasno da većina studenata ne kani otići. Zapovjedni gardista naredio je svojim ljudima da stave bajunete na svoje automatske puške i da krenu prema studentima.
To je već bilo nešto sasvim drugačije i studenti su se razbježali. Još nekoliko minuta i gardisti su se počeli spremati otići. No, vidjevši da gardisti odlaze, studenti su se na prostoru kampusa opet stali okupljati, na sigurnoj udaljenosti. I to je bio taj trenutak. Narednik Myron Pryor prvi je zapucao iz svog kolta 45, a za njim nešto manje od polovice gardista. Pucnjevi, vrištanje, padanje okrvavljenih mladih ljudi, zvanje hitne pomoći… Usred SAD-a dogodilo se ono za što se smatralo da se može dogoditi samo u tek nekim državama Istočnog bloka ili pak diktaturama poput ozloglašenih latinoameričkih iz tog doba.
Taj su pokolj narednih dana ogorčeno opjevali u svojim pjesmama Neil Young, Bruce Springsteen, čak i Genesis, Jello Biafra sa svojima Dead Kennedys niti 1990. nije dopustio da američka javnost zaboravi taj zločin. Masakr u Kentu godinama poslije stalno i iznova u sjećanje su prizivali svojim djelima Oliver Stone, Stephen King… Posljednje umjetničko djelo o Masakru u Kentu zapravo je kazališni komad praizveden ove godine. A “Solarni totem broj 1”? Drumm je skulpturu načinio od čeličnih ploča, tako okrenutih da kad sunce ujutro krene obasjavati kampus, da lukavo posložene ploče tijekom dana bacaju različite sjene kako bi se stvorio doživljaj pomjeranja svijeta skupa sa suncem.
Don Drumm pričao je poslije, kako je sveučilište objavilo na svojim stranicama povodom 50. obljetnice masakra, dan nakon pucnjave došao je do skulpture poprskane krvlju i vidio da je jedan metak probio jednu čeličnu ploču. “Rasplakao sam se, mislio sam da ću se ugušiti”, pričao je. Od tog dana i ova skulptura i pjesme, filmovi, knjige, kazališni komadi, stripovi u SAD-u svake godine, makar i detaljima u radnji o nečem sasvim drugom, podsjećaju na tragičnu pogibiju mladih prosvjednika protiv rata, koji su stradali od puke atmosfere napetosti ljudi koji su u tom trenutku držali oružje u rukama.
Izvor: express.hr
