Da li znate da radnice u jednoj fabrici u Srbiji moraju da nose crvene trake oko ruke kad imaju menstruaciju, da bi “se vidjelo koja je manje produktivna, što je tim danima tipično za žene”?
“Ako idu više od dva puta u WC moraju da donesu lekarska uverenja da su bolesne, ili ako imaju žene mesečnu menstruaciju, moraju da prijave šefovici, jer su one tad manje produktivne, ili da nose crvenu traku na ruci”, ispričala je na jednom okruglom stolu u Subotici Vesna Đorđević iz Zrenjanina.
Možda i znate koliko su male plate u fabrikama, trafikama, pekarama, omladinskim zadrugama, zanatskim radnjama; fizički težak i iscrpljujuć smjenski rad sa malo slobodnog vremena, nesigurni uslovi koji zavise i od ličnosti poslodavca i prave razliku u tome da li će radno mjesto biti malo plaćeno, ili malo plaćen pakao.
Zašto u istom pogonu, na istom poslu, muškarci dobijaju zaštitu na radu i sistematski pregled, a žene ne? Ako se pitate što onda tamo ostaju, neka promjene posao i riješena stvar – sjetite se gdje i kako živimo.
Publikacija „Žene govore”, koja je dostupa i na OVOM LINKU, nastala je odabirom priča žena koje su prikupile i same radnice, članice ROZA udruženje za radna prava žena iz Zrenjanina, Vesna Đorđević i Milica Lupšor, pobunjene radnice.
Obilazeći Srbiju, one su prikupile zastrašujuće i potresne priče koje su svakodnevica radnica širom Srbije, ali ne samo to – one im i pomažu da riješe ove probleme.
Ovo su samo neke od tih priča:
“Radila sam tri godine u pekari kao čistačica. Čistila sam svaki dan po četiri- pet sati za 5.000 dinara i jednu veknu hleba. Dešavalo se da ne dobijem ni taj hleb, jer nije ostalo, sve se proda. Kada sam se razbolela, on je našao drugu ženu, i ja sada nemam nikakvih prihoda.”
“Radim u jednom javnom preduzeću, i treba mi još tri godine do penzije, a svakodnevno se borim sa mobingom, u stvari sa psihičkom torturom od strane direktora , koje traje već duži period. Naime, bila sam sekretarica direktora koji je politički postavljen na to radno mesto. Kako se politička situacija menjala, tako je i on smenjen, pa čak i priveden u policijsku stanicu, a od mene su, kao odgovornog lica, traženi određeni dokumenti, koje je policija odnela. Opet se promenila politička klima u našoj lokalnoj sredini i opet je postavljen taj direktor. Tada kreće moja Golgota…”
Izvor: ROZA udruženje za radna prava žena / Facebook
“Razvedena sam, imam dvoje dece, a muž odbija da plaća alimentaciju. Radim u jednom Supermarketu, iako sam bolesna, jer su samo tu hteli da me prime, kao pomoćna radnica. Nosim teške gajbe, istovaram kamione koji donesu robu, pa kada se ukočim, odem do Hitne, primim injekciju, i vratim se da nastavim. Ne smem da tražim lakše radno mesto, jer će mi onda možda dati otkaz, a šta ćemo da radimo moja deca i ja ako ostanem bez posla..”
“Ja sam radila kao čistačica u *, i dobila sam otkaz jer sam nosila pocepane pantalone. Morala sam, imam dve ćerke, i bilo mi je važnije da njima kupim, nego sebi. Pošto sam samohrana majka, od moje plate smo jedva sastavljale kraj sa krajem, i nije mi ni na pamet palo da ću zato što nosim stare pantalone mojih kćerki dobiti otkaz. Da su mi bar rekli, ja bih nekako kupila i sebi, snašla bih se nekako, a sada smo socijalni slučaj.”
Radna žena danas ustaje sa strahom i liježe sa strahom: da li će izgubiti posao, da li će dan na poslu proteći bez stresa i ponižavanja, da li će plata biti na vrijeme, da li će moći djeci da plati užinu, da li će preživjeti sa tako malo novca do sljedeće plate… Na poslu, kako M.M. Stevanović piše za Danas, ćuti i trpi, kod kuće je opet čeka posao oko spremanja hrane, čišćenja, brige za djecu…
Hrabre žene, ne samo ove koje su progovorile za publikaciju “Žene govore”, svakako zaslužuju više medijske pažnje, makar na nivou prepoznavanja problema.
“I zaista nije jednostavno usprotiviti se, reći: dosta je, ovo više ne može ovako, kad upravo ta rečenica u društvu koje se načelno vodi kao društvo slobode govora može dovesti do gubitka šanse da se zadovolje osnovne ljudske potrebe. Drugim rečima, do srži istinit iskaz ugrožena sam i trpim ozbiljne posledice može vam do srži ugroziti život”, kako je u tekstu Hrabre žene napisao Miloš Janković.
LOLA
