Bilo je to 91 godina, neprijateljska za BiH. Početak rata, početak za razmišljanje o bijegu iz surove realnosti. U šaci neprijatelja i guši problema našla se i trebinjska porodica Arslanagić. Tada dvanestogodišnji Samel, jedan od članova porodice Arslanagić, nije mogao doživiti ozbiljnost i surovost situacije koja ih je zadesila u datom trenutku.
Kako mnogi kažu na mlađima svijet ostaje, ali na starijima je da donesu odluke… Tako i Samelova porodica odluči da napusti rodno Trebinje. Nakon odlaska iz Trebinja, proveo je nekoliko mjeseci sa maminom porodicom u Rožaju, a potom kao kartu spasa su od Vlade Danske dobili dozvolu za boravak u njoj.
Samel, tada, dijete k'o i svako drugo, želilo je igru, ali ne onu zlokobnu u kojoj se igra na život ili smrt. U toj igri, odabrali su život, a crveno-bijela boja zastave, tamo neke ”tuđe” zemlje, postade odjednom njihova.
Po dolasku u Dansku, dočekao ih je pritisak obaveza koje su užurbano morali dovršiti.. što i nije bilo tako frustrirajuće, budući da im je to pomoglo, na momenat, zaboraviti šta su ostavili iza sebe.
Biti ”niko ili ”neko”
Riječi ”drugačije” i ”novo”, obilježili su Samelov period odrastanja i uklapanja u novu sredinu.. Novi jezik, drugačiji princip školovanja, drugačiji ljudi, sredina, mentalitet…ali odustajanje je bila nepoznanica tom mladom momku.
Nakon završene srednje Elektrotehničke škole, našao se kako to često zovemo na ”raskrsnici života”. Gdje, kuda i kako. Milion pitanja dok čekamo, a niko ne daje odgovor. Pitamo se koji je pravi put i koje skretanje dovodi do cilja.
” Sa samo 18 godina došao sam sa daiđom u internat, gdje sam bio smješten za vrijeme mog studija na Danskom Teničkom Univerzitetu. Kada vratim film u glavi, tada su to bili najteži trenuci života. Trenuci kada sam želio pobjeći ponovo, baš kao i prije nekoliko godina, u zagrljaj moje nene kada nam se život odjednom ”okrenuo naglavačke”, ali nisam. Stvarno sam tada sebi dao za zadatak da od sebe napravim ”nikog ili da postanem neko bitan. Iz ove perspektive kad pogledam, ustanova u koju sam došao prije mnogo godina i koju sam posmatrao kao temelj za bolji život, postala je moj život. Nije to samo obična zgrada, u koju dođete, obavite svoj poso i odete. To je moja prošlost, sadašnjost i budućnost…” prisjetio se Samel.
Nakon završenog studija, Samel je dobio zvanje magistra elektrotehničkih nauka. Zbog činjenice da je bio proglašen za najboljeg studenta generacije, dobio je stipendiju od fakulteta, koja mu je omogućila besplatan doktorski studij. Odricanje ”omladinskoig” života nije mu teško palo jer kako kaže ”'znao je da ce svemu doći kraj”.
Sreća je prava kad je dijeliš
Samelov život tekao je baš onako, kako bi to svaki drugi čovjek na ovom svijetu poželio. Nakon završenog školovanja, odlučio je uploviti u bračne vode sa svojom tadašnjom djevojkom Mirelom.
”Upoznala sam ga na jednom trgu u Danskoj, gdje se okupljla sva omladima koja je izbjegla sa teritorije BiH. U našem slučaju ja sam poreknula ovu ”našu” priču koja traje sve do sada, jer u njemu sam vidila ono što me i moja majka učila da trebam gledati kod saputnika, a to je poštenje” kazala je Samelova supruga, Mirela.
Nakon treće godišnjice braka odlučili su napustiti Dansku sa svoje dvoje djece, Umom i Orhanom, te preseliti se u Malmo. Švedska je pružala bolje uslove za život, a prema Samelovom mišljenju bilo je dosta isplativije i u pogledu finansija.
”Uspjeh zahtjeva trud”
Sam rad na fakultetu nije garantovao stalno zaposlenje, jer se očekivalo stalno dokazivanje na području svoje profesije. Samel, uporan kao i uvijek ni tu nije ”zakazao”, što dokazuju mnogobrojni projekti na kojima je bio angažiran. Poslovna putovanja širom svijeta od Japana, Nice i drugih zemalja, pokazatelj su njegove neprestane borbe.
Već dvije godine zaredom, u 2018. i 2019. godini, izabran je za najboljeg profesora godine Danskog Tehničkog univerziteta, gdje je i sam bojažljivo krenuo graditi snove prije dvadesetak godina.
Da se može ipak postići mnogo, u tamo nekoj ”tuđoj” zemlji, dokazao je Samel. Na vječitu borbu između ”biti ili ne biti”, odabrao je da bude.
Autorica: Azra Serhatlić
