Dževad Pandžić iz Sarajeva je nesretnim padom povrijedio kičmu, nakon čega je postao vezan za invalidska kolica. Međutim, to ga nije obeshrabrilo, već postalo životno iskušenje koje je kasnije potisnuo sportom, piše Faktor.
On se 2002. godine okrenuo atletskoj disciplini, bacanju kugle i od tada, do danas, postao sportista koji je dobacio i do paraolimpijskih igara. Bio je u Pekingu, Rio de Janeiru…
“I danas redovno treniram i nadam se da ću dostići normu koja će biti dovoljna da odem na Paraolimpijske igre 2020. godinu u Tokio. Od 2002. godine bacam kuglu. Moja povreda, kao posljedica nesretnog slučaja mi je dozvolila da se bavim ovom vrstom sporta. Počeo sam rekreativno, a onda su se redala takmičenja i tako… Kamo sreće da se kod nas sport za invalide više cijeni. Teško se sa kolicima kretati po gradu, a kamoli doći do lokacije za treniranje”, priča nam Pandžić.
Govoreći o takmičenjima kaže da nosi najljepše utiske sa Paraolimpijade 2016. godine u Brazilu.
“Nisam imao treme jer sve se da u koncentraciju kako bi se ostvario što bolji rezultat. Bio sam deveti u kategoriji F55, a kugla je teška četiri kilograma. Kažu da sam dobacio do 10,09 metara, a na treninzima sam znao biti i bolji, ali tako je. Lijep je Rio de Janeiro, njihove plaže, organizacija je bila odlična. Imali smo priliku i da vidimo favele, ali samo iz autobusa. Ta zemlja kao da nije sa ove planete. Bilo mi je lijepo i u Kini, na Paraolimpijadi 2008. godine, njihova hrana mi se svidjela”, kazao nam je Pandžić.
Dženita Klico, bh. bacačica kugle se ovim sportom počela baviti 2007. godine i to, kako kaže, sasvim slučajno.
“Godine 2003. sam doživjela tešku povredu kičme i naredne četiri godine su mi protekle u rehabilitaciji, liječenju, bilo mi je teško. I onda sam 2007. godine kada sam bila u jednom sarajevskom banjskom lječilištu saznala sa sport za invalide. Do tada nisam znala da postoji. Vjerujte, sport mi je promijenio život. Shvatila sam da nisam jedina. Toliko je ljudi sa invaliditetom koji se bore da nešto postignu. Pozitivni su i tu lijepu energiju su prenijeli i na mene. Uvijek sam voljela atletske discipline, a sad još i više. Međutim, velike prepreke stoje pred osobama sa invaliditetom, u kolicima. Nigdje nema prilaza za invalide. Ne možete se u Sarajevu kretati u kolicima. S druge strane, mi bacači kugle nismo imali ni gdje trenirati, pa smo jedno vrijeme imali treninge na Stojčevcu”, priča nam Dženita.
Dodaje da je uprkos svemu uspjela ostvariti normu, rezultate dovoljne da ode na Paraolimpijske igre 2008. godine u Peking, a potom i 2016. godine u Rio de Janeiro.
“Nosim lijepe uspomene iz svijeta. Sretnete različite ljude, predstavljate boje svoje zemlje. Nekako, sportu za invalide u našoj zemlji vrata je otvorila Reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci. Zahvaljujući njima ljudi nas drugačije gledaju, sa poštovanjem. To je naša najtrofejnija reprezentacija i ponosna sam na njih a vjerujem i svi ostali Bosanci i Hercegovci. Ja zaista volim sve sportove, atletiku, fudbal, košarku, boks. Nikada neću zaboraviti 2012. godinu, kada smo bili na pripremama u Engleskoj. Nama je tada Edin Džeko svima platio karte za utakmicu u kojoj je igrao Manchester City. Tokom obilaska jedne od destinacija, meni su pukla kolica. Edin je to vidio i kupio mi kolica. On je zaista toliko human čovjek, veliki sportista, poseban”, ispričala nam je Klico.
Adnan Kešmer je zlatni momak Reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci.
“Ja sam 1993. godine ranjen u Sarajevu i tada sam postao trajni invalid 60 posto. Odbojku sam počeo trenirati 2005. godine zahvaljujući isključivo mom komšiji Mehmedu Čoliću koji je jedan od osnivača sjedeće odbojke u našoj zemlji. On me doslovno pokupio sa ulice i rekao “ideš na trening”, a do tada sam se sve izvlačio “ma danas ću, sutra ću”. Tada mi je bilo 20 godina a evo i sada sam u tom svijetu. Ponosan sam što sam reprezentativac BiH u sjedećoj odbojci, najtrofejnije reprezentacije. Ako bih morao izdvojiti najljepši trenutak u sportskoj karijeri, onda su to Paraolimpijske igre u Londonu 2012. godine kada smo osvojili zlato. Ako ćemo govoriti o odnosu države prema paraolimpijcima, moram reći kako nažalost kod nas to još uvijek nije na nivou na kojem bi trebalo biti”, rekao nam je Kešmer.
Izvor: Faktor
