Prođoše i ovi izbori, nestadoše šatori, nestadoše štandovi, nestadoše anonimni partijski kandidati, nestadoše kombiji s razglasom, nestadoše obećanja, nestade i straha od rata, ali sve je to privremeno, do 2018. godine, kada ćemo po ko zna koji put prolaziti kroz sve ovo.
Predizborni deja vu
Sasvim je normalno i očekivano da političke partije za vrijeme 30 dana predizborne kampanje koriste sva sredstva da se dodvore potencijalnim glasačima, da ih pridobiju i prevedu na svoju stranu, ali s ovakvim medijima u Bosni i Hercegovini politika postaje iracionalna, zasnovana na strahu od drugih i bez kontakta s realnošću.
Ulogu medija u ovom izbornom ciklusu najbolje je opisala Nermina Mujagić u tekstu”Mediji, politika i izbori : Političari okom, mediji skokom“. Imamo li u vidu funkciju medija u demokratiji, možemo reći da su mediji za vrijeme ove predizborne kampanje prenosili vijesti (ali selektivno), tumačili vijesti (politički jednostrano i etnički homogeno), kreirali javno mnijenje (izazivajući paniku i strah) te pratili rad vlasti (vrlo revnosno i u skladu s vlasničkom strukturom medija). Na kraju, umjesto da potaknu građane na promišljanje i učestvovanje u politici, oni je banalizuju, šire strah i čine je odbojnom običnom čovjeku.
Teško je očekivati da će u narednom periodu doći do neke promjene u Bosni i Hercegovini ‒ niti će političari postati bolji, niti će mediji raditi savjesnije ‒ zato je možda rješenje u izmjeni izbornih pravila.
Redefinisanje predizborne kampanje i predizborne šutnje
Biću bahat i ustvrditi da demokratija u Bosni i Hercegovini nema nikakve koristi od predizborne kampanje, ni od predizborne šutnje, jer ni kampanja i šutanje ni na koji način ne doprinose političkoj socijalizaciji građana, povećanju izlaznosti na izbore, razvoju tolerancije u društvu. Zbog toga bi trebalo ova dva pojma prilagoditi uslovima u Bosni i Hercegovini.
S obzirom na činjenicu da se u ovoj zemlji svake dvije godine dešavaju izbori, sasvim je jasno da su političke partije u permanentnoj političkoj kampanji, a to znači da su interesi političkih partija, njihovih lidera, uvijek ispred interesa građana. Takođe, veliki broj stanovnika Bosne i Hercegovine učlanjuje se u političke partije zbog ličnih interesa i tako postaju stranačka vojska (istraživanje Šalaja iz 2009. je pokazalo da ih je bilo 18%, dok se u evropskim državama kreće od 8% do 10%), koja disciplinovano glasa za ono što im se kaže. Zbog toga onih 30 dana pred izbore ništa ne znače običnom čovjeku da donese odluku za koga će ili neće glasati.
Znači, predizborna kampanja je suvišna, pa makar trajala samo 30 dana.
U Sjedinjenim Američkim Državama predizborna tišina ne postoji, dok se u najvećem broju evropskih zemalja prekid kampanje poklapa s početkom glasanja ili svega 24 časa ranije. U Rusiji tišina traje tri dana, ali samo zbog više vremenskih zona kroz koje se zemlja prostire.
S druge strane, predizborna ćutnja je s društvenim mrežama dovedena do apsurda. Centralna izborna komisija je još u toku samog izbornog dana ukazivala na kršenje izborne ćutnje na društvenim mrežama, nemoćna da bilo šta učini ili sankcioniše.
Postavlja se pitanje da li dan ćutnje, prije izbora, običnom čovjeku može pomoći da odluči za koju će partiju glasati ako je permanentno izložen političkoj propagandi i manipulaciji ili je ta odluka donijeta mnogo ranije.
Zbog toga predizborna ćutnja u Bosni i Hercegovini treba da traje 30 dana prije izbora. To je dovoljno vremena da se prosječan Bosanac i Hercegovac dekontaminira i očisti od pogubnog uticaja permanentne kampanje od lokalnih do parlamentarnih izbora i obratno i racionalno donese odluku o tome za koga će glasati.
Uloga medija za vrijeme 30 dana predizborne šutnje
Naravno, da bi predizborno ćutanje trajalo 30 dana, morali bi se stvoriti preduslovi za to, tj. da političke partije koje nisu na vlasti ni na koji način ne budu u podređenom položaju u odnosu na partije na vlasti. Mediji bi morali da profesionalno i korektno rade svoj posao, a to znači:
- Mediji moraju dati istinitu, pravovremenu i sveobuhvatnu informaciju.
- Mediji moraju da uče građane da cijene važnost činjenica.
- Mediji moraju da pruže jednake mogućnosti svim akterima u političkom životu bez bilo kakvih ograničenja.
- Mediji moraju da se kritički odnose prema aktivnostima institucija vlasti.
- Mediji moraju da budu mjesto za polemiku, raspravu i suočavanje mišljenja.
Znam, ovo je utopija, ali imamo li alternativu postojećem stanju?
