Piše: Sanja Hajdukov
Sada kada sam poslodavac želim u svakom trenutku da vidim da je promjena moguća. Kvalitet je konceptualni alat putem kojeg se postižu poboljšanja. Danas kada sam poslodavac za sebe želim najbolje zaposlenike. Ne one koji su stekli teoretska i neprimjenjiva znanja, nego one koji umiju i koji znaju da koriste potrebne vještine. Prilikom odabira zaposlenika ne zanima me njegovo porijeklo, stranačka pripadnost, nacionalnost. Ne zanima me da li prakticira svoju religiju i koja je uopšte religija kojoj pripada. Ne zanima me ko su njegovi ili njeni rođaci, te da li im je neko iz porodice društveno uticajan, naročito kroz političke strukture.
Dakle, ja želim istinskog zaposlenika. Onog koji zna i umije, koji je lojalan i motivisan i koji će svojim vještinama i znanjima zadržati postojeće i dovesti nove klijente. Najteže je biti ovakav zaposlenik i pronaći ovakvog zaposlenika. Sistem razvoja kvalifikacijskog okvira i osiguranja kvaliteta u srednjoškolskom obrazovanju podrazumijeva da se primjenjuju novi i moderni standardi koji se kontinuirano održavaju i unapređuju.
Ja kao poslodavac moram biti svjesna okruženja u kojem živim. Recimo da su mi potrebni zaposlenici sa završenom srednjom školom. Moram biti realna i posmatrati činjenice, pritom ne želeći da povrijedim niti jednog srednjoškolskog profesora, jer mnoge poznajem i mislim da su divni ljudi. Ali mnogi ti divni ljudi rade u okoštalom sistemu, koji ne evoluira, a tržište je fluidno i neumitno traži promjene. Promjene koje poslodavci žele da vide. Promjene koje mi poduzetnici finansiramo svojim novcem i za javni novac opravdano tražimo odgovornost. Mi želimo biti konkurentni na svim poljima, ali ne možemo zapošljavati one mlade ljude kojima sistem nije omogućio da steknu konkurentna znanja i praktične vještine. Ono što svaki poduzetnik želi, a u svijetu i dobija, jeste osposobljen zaposlenik, potkovan znanjima i utemeljen. Dakle, zaposlenik koji počinje istinski da radi odmah nakon završetka školovanja, bez da je u njega postrebno mjesecima ulagati kako bi se zaista osposobio za onaj posao za koji se školovao. Poznato nam je da u našoj zemlji ovo nije slučaj. Srednje strukovne škole i dalje njeguju zastarjele metode učenja, nemaju razvijene module, nemaju definirane ishode učenja, itd. Ovo zahtijeva suštinsku promjenu i djelovanje, umjesto deklarativnih i proizvoljnih nastavničkih tvrdnji da je sistem, ovakav kakav jeste, dobar i dovoljan.
Kako da očekujemo kompetentne zaposlenike, kad su kroz srednjoškolsko obrazovanje sticali znanja koja nisu primjenjiva na modernom tržištu rada. Srednjoškolski sistem u BiH se najsporije mijenja. Radi se po zastarjelim Nastavnim planovima i programima, nastavno osoblje ne stiče kontinuirana unaprijeđena znanja, ne postoji sistem evaluacije, planovi i programi se često prave prema raspoloživim nastavnicima, a ne prema potrebama tržišta. Evropska Unija je već odavno u srednjoškolsko obrazovanje, naročito strukovno uvela kurikulume i kreditni sistem bodovanja. Kod nas su nejasno ili nikako definirane izlazne kompetencije, kao i nazivi stručnih zanimanja, a nivo stečenih praktičnih znanja i vještina je nedovoljan. Bosanskohercegovački srednjoškolski obrazovni sistem je jednak na cijeloj teritoriji, ali samo po načinu rada i po strukturi nastavnih planova i programa i prodrazumijeva da nastavne sadržaje nastavnici prenose, a đaci zapisuju, jer su i udžbenici ili deficitarni ili zastarjeli u velikom broju slučajeva. Sam sistem, a i uvriježena shvatanja nastavnika ne polaze od toga da nastavnici trebaju voditi đake do određenih postignuća na kraju srednje škole, kako bi se ta postignuća direktno primjenjivala u radu.
Da, meni je, kao i ostalim poslodavcima sve jasno. „Male su plate“, reći će mnogi. Da, mi to znamo, i da su plate male i neredovne, i da nema krede, a kamoli neke moderne aktuelne opreme, i da je prisutna apatija, jer muž od nastavnice ne radi, a djeca su mala i zahtjevna. Sve ja to znam, ali poslodavci traže kompetentnog radnika, umjesto opravdanja za loše funkcionisanje sistema.
Mi poduzetnici shvatamo da je znanje mudra kategorija i da ga može prenijeti samo onaj ko ga ima. Ili jesi ili nisi! Kako prenijeti znanje, ukoliko se nastavnik nikada ne samoevaluira i uporedi, kad se nastavnik ne usavršava i usklađuje s modernim standardima, sa zahtjevima tržišta, a valom promjena, s činjenicom da je to što predaje već odavno postalo istorijska građa, a ne aktuelno znanje. A potrebno je da profesori promijene metode poučavanja i da se mladi na nivou srednjoškolskog obrazovanja istinski osposobe za ono čime će se baviti u kasnijoj životnoj fazi.
Reforme koje je potrebno provesti podrazumijevaju priznavanje i usvajanje znanja stečenih u sistemu neformalnog obrazovanja. Međutim, ono što je BH realnost jeste da su neformalni centri obrazovanja lučonoše. Ono što se u ovakvim centrima uči najčešće je ono što traži aktuelno tržište. Mladi ljudi i njihovi roditelji su spremni plaćati za sticanje neformalnih znanja, jer je to postala neophodnost. Srednje strukovne škole su samo stepenica u lancu sticanja socijalnog statusa, jer se nakon osnovne škole podrazumijeva završavanje srednje, prosto zato da se lanac ne prekine, jer to vodi daljem nastavku školovanja kroz univerzitete, ili se mladi čovjek koji je završio srednju strukovnu školu, tek onda počinje snalaziti za način kako će steći istinsku kvalifikaciju, koja obezbjeđuje zapošljivost. A tek onda slijedi cjeloživotno obrazovanje, koje porazumijeva neprekidno učenje i usavršavanje u područjima svog djelovanja, s ciljem sticanja novih alata i vješina kojima bi se unaprijedilo poslovanje i razvili lični potencijali i talenti.
Često se za poduzetnike kaže: Oni nemaju vremena da obučavaju svoje zaposlenike po šest i više mjeseci, da bi bili sposobni za kvalitetan rad, a onda možda prešli kod drugog poslodavca. Poslodavac ne želi da bude platforma za obučavanje i stručno usavršavanje mladih ljudi, jer je to obaveza obrazovnih institucija, koje poduzetnici finansiraju. Osim toga, svima nam je jasno kakav je trend odlaska mladih ljudi iz zemlje u potrazi za poslom. Stručne kompetencije koje se stiču u srednjoškolskom obrazovanju trebaju biti izjednačene i prepoznatljive van granica BiH. Inostrani poslodavci iz naših diploma ne mogu shvatiti koja je uopšte naša struka i za šta smo se školovali.
Da budem jasna i iskrena, ja kao poduzetnica imam vremena i mogla bih dodatno obučavati svog zaposlenika. Ali to nije rješenje problema. Ja želim da vidim da sistem funkcioniše i želim da vjerujem i vidim da je promjena moguća! Ovaj projekat predviđa uvođenja standarda i smjernica i osiguranje kvaliteta u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju i to je odlično. Dakle, potrebno je da se borimo da budemo ona promjena koju želimo suštinski da vidimo. Jer kvalitet se može kvantificirati standardom, al istinski kvalitet je samo u ljudima, njihovoj posvećenosti i spremnosti na promjene.
