Deset dana sam bio izoliran od civilizacije – bez mobitela, knjige, sata. Iako sam bio sa drugih 100 ljudi, nismo mogli nikako komunicirati, čak ni gestikulacijom.
Mogli smo razgovarati samo sa učiteljem vezano za tehniku meditacije ili sa menadžmentom vezano za smještaj, probleme sa zdravljem ili hranom. Pri dolasku zavjetovali smo se na šutnju, da nećemo imati bilo kakve seksualne aktivnosti, ubijati, lagati ili krasti. Bilo je to u novembru ove godine u Makedoniji u kampu Krani blizu Resena na jezeru Prespa.
Vipassana je tehnika meditacije koju je prije 2500 godina ponovo otkrio Gotama Buda i koja ga je izvela iz patnje i dovela do prosvjetljenja.
Za razliku od mnogih drugih tehnika koje se nude, vipassana ne podrazumijeva nikakvo religijsko učenje niti se od učesnika traži da prihvate neku dogmu ili vjerovanje. Kursevi se održavaju na bazi donacija. Učenici koji završe desetodnevni kurs mogu donirati svoje vrijeme, trud ili novac kako bi još neko dobio priliku da iskusi rezultate meditacije. U doslovnom prijevodu vipassana znači vidjeti stvari onakve kakve jesu. I dok se to čini kao lagan zadatak, ispostavilo se da je upravo to najteže.
Prvo jutro, gong me budi u 4.
Ustajem, jedva shvatam gdje se nalazim, teturam do WC-a, oblačim se, izlazim i bauljam do meditacijske sale. Napolju je jesen, smrzavam se.
Meditacija počinje uputstvom: Pratite dah, kako ulazi i kako izlazi. Samo dah i ništa osim daha. Dah, onakav kakav jeste, prirodan dah.
Na prvu pomisao, to ne bi trebalo biti teško, sjediti tu dva sata i pratiti dah. No, nakon manje od minute pažnja ode negdje sasvim drugo, u neki paralelni svijet, da bih tek nakon petnaest minuta shvatio gdje se nalazim i vratio se na dah. Nakon meditacije slijedio je doručak, pa opet meditacije. Ručak, pa meditacije, pauza za šetnju i tuš, pa opet meditacije, predavanje učitelja i krevet. Tako svaki dan po više od deset sati meditacije bez ikakve distrakcije – knjige, mobitela, muzike, lopte, komunikacije. Po prvi put u životu ostao sam samo sa svojim mislima i emocijama.
Prva tri dana su bila najgora. Um je bježao na najrazličitija mjesta.
U mislima sam se vraćao kući, u udobnost doma koja mi nedostaje, porodici kojoj sigurno falim, prijateljima. Šta ću ja ovdje, daleko od cijelog svijeta? Je l’ ovo meni zaista potrebno? Emocije su varirale, od neke sjete do totalne izoliranosti. Najviše su me držale dvije stvari. Prva je da je svaki ovakav kurs organiziran tako što oni koji završe doniraju novac ili dođu da služe u ovakvom centru. To znači da su oni koji su bili na kursu prije mene jako zadovoljni rezultatima. A drugo riječi koje je učitelj govorio na kraju svakog dana. Između ostalog, rekao je da je vipassana duboka operacija uma gdje idemo do korjena nečistoća i negativnosti kako bismo ih uklonili.
Da bismo došli do korjena moramo napraviti rez i tada će prvo izaći loša krv, nečistoće uma. Kao kada u kantu blata sipamo vodu, prvo iz kante izlazi blato, pa mutna voda, pa tek onda čista. Upravo to se i dešavalo. Šest dana smo se intenzivno lice u lice gledali sa onim najneugodnijim u nama: tugom, ljutnjom, usamljenosti, strahom, bolom s mnogo lica. Nismo imali gdje pobjeći.
Misli i emocije bi me tako vukle po cijelom svijetu, u prošlost i budućnost, u prijatelje koji me čas vole čas ne vole, u svijet u kojem sam čas najpotrebniji čas nepotreban. Razvlačile su moju svijest i igrale se s njom kao dijete sa tijestom.
Držao sam se riječi učitelja: Kada shvatiš da su te misli odvukle nasmiji se, takva je priroda uma, a onda se polako vrati na disanje. Samo prati šta ti se dešava, bez osuđivanja, bez reakcije.
Četvrti dan smo naučili vipassanu i tada su uvedene adhitthane, sjedenja čvrste odlučnosti.
Iako smo svi bili u bolovima zbog više od deset sati meditiranja u lotusu, sada smo za vrijeme tri grupne meditacije po sat vremena morali ostati potpuno mirni. Nismo smjeli pomjeriti noge ili ruke iz lotus položaja. Bolovi su počeli da plešu po meni. Na momenat me noga tako zaboljela da sam mislio da će da pukne.
Onda se sjetim učitelja: Pokušaj da ne reaguješ. Ništa nije trajno. Sve se mijenja – anicha, anicha, anicha (promjena, promjena, promjena). Ali bol ne nestaje.
Šesti dan je bio vrhunac boli.
Međutim, već od četvrtog dana, kako je učitelj i rekao, um je počeo da sluša. Mogao sam se duže koncentrirati. Pažnja, i kad je bježala brzo se vraćala nazad. Najveći problem i naša posljednja lekcija na jezeru bio je bol. Izlazili smo sa meditacije iskrivljeni, rastezali se na livadi, držali za koljena i leđa kao da će nam ispasti. Svaki dan mi je kroz glavu prolazilo: Što ja sebe mučim ovako? Je l ovo meni stvarno nužno? Zašto ne bismo sjedili na stolici? Trebam da održim fokus na tijelu, ali onda se pojavi bol i odvuče mi pažnju. I onda pokušavam da se vratim, ali bol mi ne da. I u svemu se sjetim da je staloženost uma najbitnija, a ja sam pri tom sav napet i zgrčen. Katastrofa.
Mudrost je došla osmi dan, na vrijeme, kad je i morala, tek poslije iskustva.
Sjeo sam da meditiram kao i uvijek i skenirao pažnjom tijelo. Nakon pola sata pojavila se bol u koljenu. Zadržao sam se malo tu, išao dublje, tražio izvor boli, pulsiranje, trnjenje, epicentar i nastavio dalje, ostavljajući bol tu gdje jeste. Za par sekundi bol je nestala, rastvorila se bez moje volje. Na njenom mjestu ostao je neku tup osjećaj, utrnulost. Od tada pa nadalje bol se vraćala, ali sve manjeg i manjeg intenziteta. Učitelj je rekao da sam prihvatio bol. Ne opireš se i ona nestaje. Tada sam shvatio da je slijepa reakcija način na koji stvaramo svoju patnju. To znači vidjeti stvari onakve kakve jesu, bezuslovno prihvatiti, ne suditi onome što dođe.
Deseti dan je prestao zavjet šutnje. Smijao sam se kao lud cijeli dan.
Odjednom je preda mnom pukao pogled koji nisam ni mogao vidjeti prethodnih dana: jesen u svim najrazličitijim bojama, visoke planine i prelijepo jezero Prespa.
Vipassanu prakticiram svaki dan, ujutru i navečer. Naučio sam da bol, strah i negativnost postoje sa razlogom – da ih prevaziđemo. A sada sam znao i kako.
Ono što sam naučio na Prespi jeste da je iskustvo najvažnije. Ali vlastito iskustvo!
Moje iskustvo nekome može biti inspiracija, ali nikada ne može dovesti nekog drugog do cilja do kojeg sam ja došao. Prema tome, bez iskustva, svi savjeti svijeta i svo znanje svijeta apsolutno su beskorisni. Svi mi znamo šta trebamo, a šta ne trebamo raditi. Ali nam to znanje ne pomaže. Iznova i iznova radimo stvari za koje smo rekli da više nikada nećemo. Zbog toga, od ovog kursa ne vjerujem u savjete, posebno ne kada se radi o meditaciji. Sve sam ja ovo znao i prije.
Ali šta zaista znači prihvatiti stvari kakve jesu? Šta znači ne opirati se?
Sve su to samo apstraktni pojmovi koje intelektualno prihvatimo, a onda nastavimo da živimo onako kako smo i do sada. Zato nam vipassana omogućava da utišamo um kako bismo na svom iskustvu naučili kako sami proizvodimo svoju patnju i kako bismo prestali to da radimo.
Tek kada ovo apstraktno znanje doživimo na nivou iskustva, promjena se dešava. I kakva divna promjena!
Stoga je jedini, istinski savjet koji imam – naučite naučite vipassanu.
Karike.ba
