PIŠE: Vahida Djedović
Kažu da je duševna bolest, u najširem smislu, svaki poremećaj funkcija mozga koji utječe na mišljenje, osjećaje ili sposobnost osobe da komunicira sa svojom okolinom.
Pedesetih godina prošlog vijeka, svi oni koji su se zalagali za komunizam u SAD-u smatrani su duševno bolesnima, a sedamdesetih godina u SSSR-u kritičare komunizma su slali u duševne bolnice. Homoseksualci su, također, do ranih sedamdesetih smatrani za duševno oboljele.
Danas je, nažalost, sve normalno. Danas su duševne bolnice mjesto sa puno više ljudskosti, nego rijetko koje drugo. U duševnim bolnicama nema ovoliko mržnje koliko ima u svijetu izvan njih. Danas svako ima mogućnost iznijeti svoje mišljenje, pogotovo u eri društvenih mreža, gdje SVAKO želi biti NEKO, a u stvari je NIKO. Danas svako, bez obzira na funkcije mozga, iznosi svoje mišljenje.
Tako, čitajući komentare na izjavu Munire Subašić, logično pitanje koje mi se nametnulo je, jesmo li mi, kao društvo, duševno bolesni?
Danas imamo psihopatske strukture, skoro, na svim nivoima vlasti, a oni vladaju manipulacijom. Jedna od najlakših manipulativnih tehnika je udaranje na emocije. Pri tome se emocije zloupotrebljavaju, društvo se zastrašuje, a iz straha progovara bijes. U ovakvim stanjima, funkcije mozga su oslabljene i zastrašena masa nema mogućnost kritičkog razmišljanja. Kritičku svijest zamjenjuju emocionalni impulsi.
Munira je iznijela stav koji je naišao na neodobravanje i suočila se sa prezirom članova svoje zajednice, čak je postala žrtva psihičkog zlostavljanja.
“Ubij se, objesi se, krmačo, kurvo, treba te ubiti…” – samo su neki od komentara na društvenim mrežama. Pitam se gdje su sada sve one naše feministkinje koje se bore za prava žena, čak i u Holywoodu?
Jedina žena koja se oglasila povodom ove hajke na Muniru je novinarka, Sanela Prašović Gadžo. Sanela je pokušala objasniti kako Munira nije politički obrazovana, ali, emocionalno nepismena rulja okomila se na Sanelu.
Ovaj kolektivni smrtonosni bijes postoji od pamtivijeka, a poznat je još pod nazivom “žrtveni jarac”. To je metaforički termin za nevinu žrtvu na koju je usmjerena agresija okoline, pa “žrtveni jarac” ispašta njihove grijehe.
“Žrtveni jarac” se posebno pronalazi u kriznim društvenim situacijama kada, uslijed frustracije, nagomilana agresivnost stanovništva nema gdje isprazniti svoju agresiju, jer se ne smije usmjeriti na moćne predstavnike vlasti. Tada se kao objekat potisnute agresivnosti, u ulozi “žrtvenog jarca”, nalaze obično manjinske i marginalne grupe ili jedinke koje su nezaštićene i zato predstavljaju lak i nemoćan plijen.
Ova masovna histerija progona i linčeva ovih nepodobnih jedinki, jeste pravi proces oblikovanja žrtvenog jarca, koji biva odabran žrtvom nad kojom će zajednica iskaliti svoj bijes i postići privremenu katarzu i smirenje.
A da je društvo samo malo emocionalno pismenije i da ima sposobnost empatije…
Emocionalna empatija odnosi se na proces doživljavanja osjećanja i uopšte unutrašnjih stanja drugih ljudi kao svojih. Kada empatišemo, stavili smo se u “cipele” druge osobe, posmatramo svijet njenim očima.
Tako bi društvo, da je emocionalno pismeno i da ima sposobnost emocionalne empatije, moglo da se stavi u Munirine “cipele” i da razumije Munirin jezik, ali kako će, kad ne razumije vlastiti.
Osim toga, važnije je iskaliti mržnju na Muniru nego baviti se važnijim stvarima. Na primjer, vlada FBiH je kupila službeno auto i potrošila 200.000 KM, a odbili su zahtjev za finansijsku podršku izgradnji Centra za autizam. Ali, o ovome, niko niti slova.
A hiljade i hiljade riječi mržnje sasuto je na jednu ženu, samo zato što nije imala, a možda niti znala objasniti svoje stavove o aktuelnoj predsjednici, susjedne nam Republike Hrvatske.
* SADRŽAJ TEKSTA JE ISKLJUČIVO STAV AUTORA, A NE REDAKCIJE RADIO KAMELEONA!
