“Da nema ove javne kuhinje, moja djeca i ja bismo umrli od gladi”, počinje tužnu priču Alija, korisnica usluga Pučke kuhinje Kruha Svetog Ante u Sarajevu.Nakon suprugove smrti je naslijedila minimalnu penziju, koja joj nije dovoljna da preživi, te već devet godina ova 51-godišnja majka četvero djece mora da se hrani u nekoj od sarajevskih javnih kuhinja.
Iako su joj djeca danas punoljetna, kao i hiljade drugih u Bosni i Hercegovini, nisu uspjeli naći posao te i danas ovise o pomoći drugih. “Narod je gladan, pogledajte ove ljude – nemaju šta obući i obuti. A naši političari samo brinu o sebi i svojim platama. Kupuju skupe automobile, imaju vozače. A nas se sjete samo kad idu izbori. Za njih, mi gladni i ne postojimo”, razočarano kazuje, dok čeka na svoj obrok.
U Bosni i Hercegovini je sve više korisnika javnih kuhinja, koji sebi ne mogu redovno priuštiti ni krišku kruha. Zbog toga se širom zemlje otvaraju nove takve narodne kuhinje, umjesto da se zatvaraju. Sa druge strane, odavno su zatvoreni i zadnji ‘narodni dućani’, u kojim su socijalno ugroženi građani mogli kupovati namirnice po nižim cijenama.
Razija Đipa se hrani u Narodnoj kuhinji Stari grad duže od četiri godine. Jedna je od rijetkih spremnih da govore o svojoj sudbini. Drugi, koji s njom pogureni stoje u redu za hranu sa plastičnim kanticama u ruci, skreću pogled.
“To je od stida”, kaže Đipa. “Teško je svima. Zamislite kako je kad čitav život radite, zarađujete sebi hljeb, i onda ovisite od milostinje drugih. Nije lako”.
Plastične kantice
Otpuštena 62-godišnja radnica nekadašnjeg konfekcijskog giganta Alhos kaže da se hrani u javnoj kuhinji jer izbora nema: “Nakon otkaza nisam mogla naći posao. Ko će me zaposliti u ovim godinama? Penzije nemam, ništa nema. Samo imam ovu plastičnu kanticu i hranu koju mi daju ovdje. Bar nešto da pojedem”.
Voljela bi, kaže, da se bh. političari hrane u javnim kuhinjama “jer bi možda počeli da vode računa u svom narodu. Ali, barem je, u svom ovom jadu, hrana ovdje dobra”.Penzionerka Miljka Stanišić, dok plastičnu posudu sa svježe nasutom hranom pažljivo pakuje u ceker “da se ne prospe”, kaže da se hrani u javnoj kuhinji jer je to svojim radom zaslužila. “Toliko dugo sam vrijedno radila. Jedem ovdje jer imam pravo na to”, govori.
Odgoj joj, dodaje, ne dozvoljava da glasno kaže šta zaista misli o političarima. Ono što može reći jeste da je “vlast narod u crno zavila, zavadila pa pokrala, fabrike pozatvarala, sebi uzela. Voze auta od 200.000 maraka, ništa ne rade, imaju velike plate, a vidite nas”.
Njena prijateljica iz reda za hranu, koja nije htjela reći svoje ime, dodaje da od svoje penzije ne može ni režije da plati. “Kako misle da preživimo, kad nemamo od čega? Hljeb ne mogu da kupim. Sve to treba prebiti. Ma i pobiti”, uzbuđeno kaže.
‘Ovo nisu neradnici’
Govor o teškoj situaciji u redu za besplatnu hranu je polako, ali sigurno razbuktao emocije. Oni koji su zbog stida gledali u svoja stopala kao da im život od toga ovisi, ljutito su počeli govoriti o svojim teškim sudbinama.
Najstariji su uglavnom penzioneri sa najmanjim penzijama, oni srednje dobi su uglavnom otpušteni i nikada ponovno zaposleni, dok korisnici javne kuhinje u dvadesetim i tridesetim godinama nikad posao nisu mogli ni naći “jer nemaju štelu”.
Refik, uredno obrijani stariji gospodin u sakou koji je davno vidio svoje najbolje dane, rukom pokazuje na red ispred i iza sebe: “Vidi ovo – ovo nisu neradnici. Ovi ljudi nisu navikli tražiti milostinju, navikli su raditi za svoj hljeb. I sad ovisimo od tuđe pomoći”.
“Političari svaki dan pričaju o nekim zaštitama vitalnih nacionalnih interesa”, kaže ljutito on.Podigavši praznu plastičnu kanticu, u kojoj će topli obrok odnijeti kući, razočarano pita: “Evo mog vitalnog interesa. Što njega niko ne štiti?”.
Sandra Zaimović, voditeljica socijalnih projekata Kruha Svetog Ante, govori da se u njihovoj pučkoj kuhinji svakodnevno priprema više od hiljadu obroka za one koji na njih imaju pravo na osnovu Centra za socijalni rad, ali i za one koji ne zadovoljavaju kriterije “koji su zaista prestrogi” te studente koji dolaze iz siromašnih porodica.
Glad bez granica
Kako glad i siromaštvo ne poznaje prepreke koje ljudi postave, tako u njihovu kuhinju u sarajevskom naselju Dobrinja dolaze i građani susjednog Istočnog Sarajeva. Iako je Kruh Svetog Ante katolička organizacija, pomoć se pruža svima, dodaje Zaimović, što je pravilo koje poštuju u svim javnim kuhinjama.
I dok su nekada korisnici kuhinje bili uglavnom starije osobe, sve više je mlađih ljudi kojim je neophodan topli obrok, među kojim su i samohrane majke s djecom koje ne mogu ostvariti pravo preko Centra za socijalni rad. “Snalazimo se kako umijemo, da niko ne ostane gladan. Pomažemo i onima koji prema kriteriju nemaju pravo”, kaže Zaimović.
Voditeljica socijalnih projekata navodi i da je veliki broj osoba koji su u izuzetno teškoj materijalnoj situaciji, ali što zbog ponosa, što zbog stida, odbijaju da koriste usluge javne kuhinje. Njima se pokušava pomoći pripremom posebnih paketa hrane, što je nekad teško izvodivo. Kaže: “Snalazimo se”.
S obzirom da situaciju, Kruh Svetog Ante bi mogao pružati i više pomoći, ali zbog ograničenja kapaciteta to nisu u mogućnosti: “Jednostavno, kazan nije dovoljno velik, a nemamo ni dovoljno ljudi za sve kojim pomoć treba”.Dodatni problem je što vlasti prilikom svake štednje prvo režu socijalne projekte, naglašava Zaimović.
Strogi kriteriji
Zilha Šeta, poznatija kao tetka Zilha, govori da se u Narodnoj kuhinji Stari grad hrani registriranih 1.027 korisnika. I ona smatra da su kriteriji za pravo na javne kuhinje prestrogi, tako da se trude da pomognu i onima koji izlaze izvan zakonskih okvira.
Kuhinje se djelomično finansiraju iz budžeta, a djelomično od raznih projekata i pomoći manjih i većih donatora. “Maloprije mi je jedna nana donijela 20 maraka (10 eura), za rad kuhinje. To možda malo zvuči, ali je to 40 hljebova”.
I dok je situacija u državi prilično neuređena, a političari koriste svaku priliku da zavade ljude, javne kuhinje imaju odličnu saradnju, govori tetka Zilha. “Svi mi zajedno, bez obzira je li Sveti Anto, Crveni križ, Stari grad… jedni drugim puno pomažemo, dajemo jedni drugima namirnice, dijelimo sve. Da ljudi prisustvuju sastancima naših odbora, vidjeli bi kako se sve može zajednički dogovoriti”.
Iako su narodne kuhinje uobičajena pojava u postratnim društvima, ona u sarajevskom Starom gradu je nedavno obilježila svoj 25. rođendan, što dovoljno govori o socijalnoj situaciji u državi, kaže Šeta.U Bosni i Hercegovini, prema posljednjim podacima, gotovo milion stanovnika živi na granici siromaštva, od čega više od 600.000 živi ispod te granice.
Sa druge strane, političari u BiH žive izuzetno dobro, što između ostalog odražava i činjenica da se za potrebe članova Predsjedništva BiH kupuju službena vozila vrijednosti 100.000 eura.”Toliko o vitalnim nacionalnom interesu”, dodaje Refik, dok mu u bijelu plastičnu kanticu sipaju hranu.
(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mario Pejović)
