Piše: Bahrija Habul
Počeci
Sve je počelo na Korzu, pa i prve kino-projekcije u Tuzli. U svakom zlu nađe se ponešto korisno.Osim okupacije, Monarhija je donijela Tuzli i brzi razvoj industrije, graditeljstva, sporta i kulture.Tuzla se naglo razvijala zahvaljujući rudnom bogatstvu (ugalj i so), tako da je iz turske kasabe izrastao evropski grad. Prve filmske predstave u Tuzli, bile su u formi dijapozitiva, tj slajdova. Tako je 1907. prof Stevan Žakula u Tuzli održao predavanje o starom Rimu i tom prilikom je koristio dijapozitive. Uskoro su u Tuzlu dolazila gostujuća kina iz Austrije i Njemačke koja su održali po nekoliko predstava i putovali dalje. Prve filmske projekcije u Bosni i Hercegovini održane su u Sarajevu, polovinom 1897. godine. Tamo gdje ima mnogo stranaca i vojske tu ima i potrebe za kino projekcijama. Prva kina u Tuzli izgrađena su početkom XX. vijeka. Sada ću ih samo nabrojati, a slijedi i detaljniji opis. Tako smo do 1915. imali kino Korzo, Dilni, kino Pere Stokanovića i kino “Koloseum” Miška Jovanovića. Spominje se i kino izvjesnog Jozefa Prižanda, ali po svoj prilici njegovo kino se u nekom periodu zvalo “Dilni” koje smo već spomenuli.
Kino “Korzo” (Dilni)
Prvo stalno kino u Tuzli ustrojila je Italijanka Marija Dilni. predstave su se održavale u šatoru koji je bio postavljen na Korzu blizu hotela Bristol. Kino se zvalo “Korzo”, ali Tuzlaci su ga zvali Dilni. Mora da se posao isplatio jer je Frau Dilni uskoro sagradila drvenu baraku i nastavila davati predstave. Postojao je uobičajeni ritual pred početak projekcije filma, a to je da bi se obavezno na filmskom platnu, pojavila Frau Dilni i posjetiocima dijelila poljupce. Kada se otvorilo moderno kino “Koloseum” (Centar,Proleter), vlasnika Miška Jovanovića, kino Dilni je izgubio mnogo svojih posjetilaca. Nisam pronašao godinu kada je kino Korzo, tj Dilni izgorilo u požaru, ali se zna da je Frau Dilni, poslije tragične smrti Miška Jovanovića, iznajmila bivše kino “Koloseum” i u njemu otvorila kino “Dilni” i vodila ga sve do 1935.godine. U jednom bečkom priručniku o kinima u Monarhiji kaže se da je u BiH 1915. bilo ukupno 17 kina. U Tuzli su bila dva, “Koloseum” Miška Jovanovića i kino Jozefa Prižanda. Pošto o Jozefu Prižandu ne postoje nikakvi drugi podaci, vjeruje se da je on bio muž frau Dilni i da se kino Dinli vodilo na njemu.
Kino „Koloseum“
Ovo kino je izgradio Pero Jovanović, sin čuvenog tuzlanskog trgovca i dobrotvora Riste, a u korist svog sina Mihajla – Miška Jovanovića. Ovdje ću samo spomenuti porodicu Jovanović, a napravićemo zaseban prilog o ovoj porodici kojoj Tuzla ima na čemu biti zahvalna. Ova loza Jovanovća se u Tuzlu doselila iz obližnjeg Jeginova Luga. Risto J. Jovanović se rodio i živio u Tuzli (1864.- 1882.) Imao je kćer Savku i tri sina, Jovu, Peru i Lazu. Savka je bila udata za Aleksu Ostojića i umrla je u 28-oj godini života 1871. Sva tri sina su nastavili posao i dobra djela svog oca Riste. Danas nema živih potomaka ove porodice. Sahranjeni su uz Crkvu (porodični mauzolej) sv. Georgija na Trnovcu (1899-1900) koju su Jovo, Pero i Lazo darovali kao zadužbinu. Da se sad vratimo „Koloseumu“. Pero Jovanović je započeo gradnju kina 1906, a završio 1910/1911. Kino je imalo parter, dvije lože i polukružni balkon. Osim balkona, na spratu su bila i dva 5-osobna stana. Sve ovo Pero je predao svom sinu Mišku na upravljanje, kako bi i on imao svoj izvor prihoda, jer Miško Jovanović nije bio zainteresovan za druge očeve poslove. Ovaj objekat je bio toliko lijep i funkcionalan da je 1911. i u Beogradu otvoren bioskop pod istim imenom. Obzirom da je na području Tuzle i okoline živjelo mnogo stranaca „Koloseum“ je odlično poslovao. I domaće stanovništvo je hrlilo u „Koloseum“ jer su plakati, po prvi put, bili dvojezični (Njemački i SH), a i muzika je bila domaća. Osim što je posjedovao bioskop, Miško je bio i direktor banke, predsjednik Školskog odbora i ugledan član Srpsko-Pravoslavne Episkopije. Miško je bio rođeni rodoljub i teško ga je pogodilo to što je, zbog krhkog zdravlja, odbijen kao dobrovoljac da se bori u Balkanskim ratovima. Zato je agitovao i svesrdno prikupljao pomoć za srpski Crveni krst. Kao član „Mlade Bosne“ učestvovao je u Sarajevskom atentatu i osuđen na smrt. Pogubljen je 03.02.1915. Franjo leder je 1936. Uradio reljef (2,50×3,00m) pod nazivom „Borbom ka slobodi“, a centralna figura reljefa je Miško Jovanović. Reljef je bio pri Sokolskom domu, a uništili su ga fašisti 1941. Poslije Miškove smrti vlasti su kino zatvorile, da bi ga kasnije iznajmili Dilnijevi i vodili ga do 1935. godine. Nakon toga kino je pretvoreno u robnu kuću „Granap“, da bi se 1949. tu smjestilo pozorište, a sprat pretvoren u stanove za glumce. Kad je 1953. završena rekonstrukcija nekadašnjeg Hrvatskog doma u pozorište, pozorište seli u svoju zgradu, a „Koloseum“, odnosno „Dilni“ se pretvara u kino „Proleter“. Godine 1970. kino mijenja naziv i postaje kino „Centar“. Obzirom na izgled, lokaciju (na Korzu) i godine postojanja ovo kino je ostalo dio mladosti svake Tuzlanke i Tuzlaka. Kino je već 20-ak godina van funkcije, prepušteno je zubu vremena, a oni čiji je posao da njeguju našu ostavštinu, jednostavno nemaju sluha za kulturu. Dakle, nije televizija ubila tuzlanska kina. Kina i cjelokupnu kulturu i sport ubijaju naši needukovani funkcioneri.
Kino Stokanović
Kino Stokanović se nalazilo na Korzu, na rubu današnjeg gradskog parka, u hotelu Bristol, jednom od najluksuznijih hotela u ovom dijelu Evrope. Hotel nije zaostajao u komforu i ljepoti za Bečkim hotelima. Izgradio ga je 1908. godine moćni tuzlanski biznismen Pero Stokanović, sin Pavla. Vera Mujbegović, u svojoj knjizi, Tuzla Moje mladosti, iznosi podatak da je godina gradnje bila 1906. Trospratna zgrada hotela je, osim lijepo uređenih soba i apartmana, u prizemlju imala ljetnu i zimsku kafanu, ljetnu i zimsku baštu, restoran, sale za sastanke i Kino salu. Hotel je imao osobni i teretni lift i imao je centralno grijanje. Nije ni čudo što je postao centar javnog, kulturnog i zabavnog života Tuzle. U početku svog bitisanja kino sala je korištena za razno-razne priredbe i predstave, te izlaganja uz pomoć dijapozitiva. Prvi filmovi su dolazili iz Beča i Pešte, plakati su bili na njemačkom jeziku, a pijanista je muzicirao u skladu sa scenama. Gosti kino predstava su bili gosti hotela, ali i strani činovnici koje je Monarhija dovela u Tuzlu, Kreku i Lukavac, te oficiri koji su službovali u Tuzli. Uspostavom Krljevine SHS, mijenjao se repertoar i klijentela. Prikazivani su žurnali sa ratišta iz Balkanskih ratova i I. svjeskog rata. NDH je 1941.g.Konfiskovala hotel i sve kuće i vile Pere Stokanovića, a njemu je ostavljen nužni smještaj u hotelu. Pero stokanović je preživio rat, ali je umro prije nego je porušen (1960) stari Hotel Bristol.
Gradsko Kino-Kino Lemezović
Dakle, obradili smo do sada 3 kina: Dilni, Koloseum i kino Stokanović. Treba, možda spomenuti i „Školsko Kino“ koje je djelovano pri Realnoj Gimnaziji i povremeno davao projekcije za školarce. Rekli smo da je kino Koloseum 1915. Preuzela frau Dilni i vodila do iza 1930. Nekoliko godina po zatvaranjem kina Dilni u Hrvatskom Domu se otvara „Gradsko kino“ koje vodi bračni par Lemezović. Lemezovići su takođe vodili i knjižaru (preko puta Bristola), u početku sa Petrovićem, a poslije sami. Bračni drugovi su podijelili posao, tako da je muž vodio knjižaru, a gđa Lemezović kino. Gospođa Lemezović je bila Mađarica, elegantna crnka, koja je na mjesto upravnika kina postavila veoma sposobnog i invetivnog Mađara Halmaja. Hamalaj je prvi u Tuzli praktikovao reklamirati svoje predstave putem malih drvenih panoa koje je postavljao na udarnim tačkama grada. Drveni okviri sa staklenim vratima sadržavali su filmske plakate i fotografije iz filmova. Pred rat i tokom rata koristio je i razglas i radio da bi obaijestio građanstvo o kino predstavama. Zvučnik se nalazio na Korzu na fasadi knjižare. Evo kako je Vera Mujbegović doživljavala kino predstave: „Subotom i nedeljom djaci mogu da idu u kino – tako kažu gimnazijski propisi, a ja sam se uglavnom pridržavala tog pravila. Uzbudjenje je počinjalo već pred kasom u gužvi za kupovinu ulaznice, razgledanje ko je došao, a ko nije, kupovanje obaveznih semenki od bundeve, pa onda ulaz u salu sa prigušenim svetlom. Žamor publike, a u novije vreme, u modernije uredjenom Gradskom kinu i izšpricavanje mirišljavog spreja iz pumpe, koja je inače služila za uništavanje gamadi. Taj mirišljavi sprej bio je obična zamirisana voda koja nam je lagano padala na glavu, dok su se svetla gasila, a na platnu su se već nazirale prve slike. Počinjala je dvočasovna parada koja je u uvodu imala obavezno „Filmski žurnal“, sa najnovijim vestima iz sveta. Te su novosti bile različitog porekla, naše, a nekad nemačke, gde smo videli sve dogadjaje i ratna zbivanja toga vremena.”
Zgrada pozorišta, u kojem je djelovalo „Gradsko kino“ izgradio je oko 1878. Šemsibeg Tuzlić. Bio je to dvor , opasan zidom visine 3m. Godine 1919. Hrvatsko društvo “Napredak” kupuje tu kuću od Tuzlićevih nasljednika, dograđuje toranj i salu za pozorišne i filmske predstave. Oko 1935. Tu djeluje Gradsko kino, a poslije II s.r. tu se otvara kino “proleter” da bi se 1953. poslije adaptacije tu uselilo Narodno Pozorište.
Kino Radnik
Prvo kino Radnik otvoreno je 1947. godine u adaptiranom prostoru Radničkog Doma u Kreki koji je izgrađen 1907 za potrebe rudara, solara i ciglara. Dom se nalazio na Ircu, između sadašnje Aide i sadašnjeg kina Radnik. Posljednje čega se sjećam u vezi tog objekta je riblji restoran iz 70-ih godina.Dom je imao, osim kafane i restorana, i poveću salu za predstave i veće skupove. Dakle u toj zgradi je počelo sa radom kino Radnik koje se 28.11. 1953 seli u novo-završenu zgradu na slici. Bila je to funkcionalna zgrada sa salom od 502 sjedišta i ložama. Ulaz je bio sa istočne strane, bila su dvoja vrata, desna su vodila ka blagajni, a lijeva do čekaonice iz koje su troja dvojna vrata vodila u kino salu. U čekaonicu se mogko uči samo sa kartom. Sa zidova su nas gledale crno-bijele fotografije poznatih holivudskih zvijezda: Humphrey Bogart, John Wayne, Doris Day, Greta Garbo, Lana Turner, Orson Welles, Rita Hayworth, Robert Taylor, Gary Cooper, Gregory Peck i Brigitte Bardot. Na kralu je bio shop sa grickalicama i bombonama. U to doba (1955-1975) kina su bila jako popularna i blagajna se otvarala prije podne u 11 i jedan sat prije predstave. Biznis je cvjetao za švercere. Blagajni se moglo prići samo putem širine 60-ak cm, koji je bio ograđen željeznom ogradom. Na zabatnoj strani kina bio je stan upravnika kina popularnog Hamde. Vjerujem da i mnoge od Vas vežu lijepe uspomene na ovo kino, pa podijelite ih sa nama.
Kino naše mladosti, – kino „Mladost“
Kino Mladost je posljednje od 3 omiljena tuzlanska kina koje se ugasilo. Otvoreno je četvrtog jula 1960. Skupa sa kompleksom zgrada ekonomskog školskog centra. Kapacitet mu je bio 553. sjedišta. Uz njega je izgrađeno i ljetno kino sa 800 sjedišta. Kad spomenemo ovo kino, ili vidimo njegovu fotografiju, u nama se probude sjetne uspomene na našu bezbrižnu mladost. Pred očima se javljaju davne uspomene, prvi randesi, prvi dodiri partnera, prvi poljupci… Kina Mladost nema više, niko nije kriv što ga nema, kino je ispunilo svoju misiju i decijama je činilo sretnim mnoge Tuzlanke i Tuzlake. Mislim da je i dobro što više ne postoji, zašto da neko danas devalvira naše lijepe uspomene. Onog momenta kada je kino Mladost postalo poprište jednog političkog skupa, znali smo da smo ga zauvjek izgubili. Bilo je to 20.10.1990. U njemu je jedna stranka toga dana održala svoju utemeljiteljsku izbornu skupštinu. Poslije slijede oni najružniji događaji koji su nas raselili po cijeloj zemaljskoj kugli , a naš grad ostavili bez dragih sugrađana.
Nestajanje tuzlanskih kina zabilježili su i komentari forumaša: 2oo2. Još samo Kino “Mladost “radi , je li tako ,samo ne znam kako se sada zove… Kino “Mladost” je jos uvijek kino “Mladost”. 03.02.2005. Radnik – Gotovo! Kupljeno, preuredjeno Mladost – skoro pa gotovo, propalo skroz, zadnji put sam sjedio u minusu i nikad vise ne idem, samo BKC dolazi u obzir…
Centar – gotovo se srusilo, iz oluka raste vrba visoka cca. 2 metra… 11.03.2005. – u objektu “Kino Mladost” nastupa Hladno pivo. 17. april 2008. U kinu Mladost održava se dan multiple skleroze
Gdje su još vršene projekcije u gradu:
Dom JNA, Armije, (1961. g.);
Radnički Univerzitet (1953-1990),
Trg Kapija (projekcija sa sprata „Samoizbora“ na platno zgrade preko puta),
Realna Gimnazija, Dom Moše Pijade – 1954. (BKC),
Ljetno kino „Mladost“ (1961).
Pri Radničkom Univerzitetu, to su kino „ART“ (2005-2007) i „Kino Kaleidoskop“ koje je otvoreno 2010.godine.
Kino”Cinestar” najnovije tuzlansko kino otvoreno u Bingo City Centru 2016. godine
