Lifestyle

Kako naučiti dijete da iz prve čuje što mu govorite










Svi odrasli – i oni koji čuju na prvu i oni koji ne čuju ni da im deset puta ponoviš – nekad su bili deca. Ako je dete naučeno da iz prve čuje šta mu se kaže, velika je verovatnoća da će tu naviku sačuvati za ceo život.

Teško pitanje. Čak i odrasli ne slušaju šta im se govori. Recimo za muževe ili za saradnike često ćete čuti: „Ja mu pričam a kao da govorim zidovima. Ima li drugog načina da se čoveku nešto kaže?“

Saradnik koji čuje iz prve nema potrebu za dodatnom kontrolom. Za takve se kaže: „Dobro razvijena samokontrola. Odgovorno pristupa zadacima.“ Takvi ljudi izazivaju poštovanje kolega. S njima je lako sarađivati.

Svi odrasli – i oni koji čuju na prvu i oni koji ne čuju ni da im deset puta ponoviš – nekad su bili deca. Ako je dete naučeno da iz prve čuje šta mu se kaže, velika je verovatnoća da će tu naviku sačuvati za ceo život.

Algoritam obuke je sledeći:

1. Pre svega proverite da li vas pažljivo sluša

Događa se da je dete obuzeto igrom ili npr. crtanjem i da vas zaista ne čuje. Recimo, ja kad nešto pišem ili razrađujem program treninga, toliko sam koncentrisana na to što radim da se potpuno isključim iz svega oko sebe. Da bih u tom trenutku nešto čula, trebalo bi me ili vrlo glasno pozvati ili me dodirnuti. Druga varijanta mi je lepša, ne volim preglasne zvuke. Zato i sama u sličnoj situaciji priđem, stavim ruku na rame, skrenuvši time pažnju na sebe, a čak mogu malo i da ga okrenem ka sebi. Tek kad sam sigurna da sam zadobila pažnju, počinjem govoriti.

Jeste li nekada razgovarali s malim detetom koje hoće da vam ispriča nešto važno? Koje govori hiljadu na sat ne bi li vam u dahu reklo odmah i sve? Da bi održalo vašu pažnju, dete u ovakvim situacijama često ume da obema rukama fiksira glavu odrasloga. Da, da, čvrsto stegne dlanovima da odrasli ne može da mrdne. Ako mrdne – neće čuti to što je najvažnije na svetu. Sećam se kad je tata rekao našem dvogodišnjem Arseniju: „Slušam te pažljivo. Samo mi, molim te, pusti uši.“

Naravno, potpuno je suvišno da držite dete za uši dok mu se obraćate. Ali možete ga držati za ramena. U principu je dovoljno da održite vizuelni kontakt. Ako me vidi taj kome kanim da se obratim, osetno raste i verovatnoća da će me i čuti. Kada nešto pričate oči u oči, teško da neće ući i u uši. Gledala sam mnogo puta u vrtiću kako deca iz mlađe grupe, kad nešto hoće da kažu drugaru s kojim se igraju, uhvate ga rukama i povuku ka sebi. Oni iskreno žele da budu saslušani.

Takođe je vrlo važno oslovljavati po imenu. Ili se samo jasno obratiti. Ono što se kaže bez jasnog obraćanja najčešće ode u vetar i nema nikakvog efekta. Iz iskustva pedagoškog rada, mogu reći da bezlično: „Skupljanje igračaka!“ ostane neprimećeno mnogo češće nego „Deco, sad svi pogledajte u mene! Došlo je vreme za ručak. Počinjemo da skupljamo igračke.“



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button