Svi ste bar jednom vidjeli planinski vrh na omotu popularne Toblerone čokolade. Možda niste znali da se radi o čuvenom Matterhornu u Švicarskoj, jednom od najzahtjevnijih vrhova u alpskom masivu sa 4.478 metara nadmorske visine. Matterhorn je mitska planina, san svakog alpiniste, te spada u jednu od pet najsmrtonosnijih na svijetu. Upravo se sa tog vrha, prije samo nekoliko dana, naša današnja sagovornica vratila.
Prva žena iz Bosne i Hercegovine koja se popela na vrh ove planine, Miladinka Mima Vasić, za naš portal je ispričala otkud ljubav prema planinarenju te kako je izgledao pohod na Matterhorn.
Ova svestrana tridesetdvogodišnja djevojka iz Brčkog, sa adresom stanovanja u Tuzli, je i registrovani spasilac u Gorskoj službi spašavanja Bosne i Hercegovine, bavi se spelologijom, te aktivno učestvuje u polumaratonima i maratonima.
Ovo je njezina priča.
Odakle ljubav prema planinama?
Sticajem okolnosti, 2002. godine otišla sam u Austriju da čuvam djecu. Zbog specifičnosti terena, jedina aktivnost koja je bila zanimljiva je bila planinarenje. Ta ljubav je prerasla u visokogorstvo, a zatim i u alpinizam. Po povratku iz Austrije, učlanila sam se u Planinarsko društvo „Konjuh“ odakle su krenuli moji prvi pohodi. Pješačenje, odnosno planinarenje je vremenom preraslo u alpinizam. Osnovna razlika između planinarenja i alpinizma je ta što u alpinizmu morate da koristite ruke da bi se pomagali pri penjanju na određeni vrh ili kotu.
Kako je sve krenulo?
Moji počeci se vežu za gospodina koji je profesionalni planinar, te se uz njega javila ljubav prema penjanju, odnosno alpinizmu. Prvo sam se počela baviti sportskim penjanjem. To su bile stijene visine od 15-20 metara.
Jedan od prvih sportskih smjerova na našim prostorima je postavljen osamdesetih godina na Starom gradu u Srebreniku. Postavili su ga dvojica tuzlanskih alpinista Zoran Vasić i Mirza Todorović, koji su ujedno prvi tuzlanski sportski penjači – alpinisti. To je ujedno bio i moj prvi sporstko-penjački smijer. Nakon toga je uslijedio alpinizam, pa je tako prva stijena u tom pravcu bila na Romaniji – centralni smijer, dužine 250 metara.
(Sva oprema za alpinizam je atestirana i jako skupa. Morate imati povjerenje u opremu, u partnera i bez adekvatne opreme ne bi se smjelo usuditi kretati na stijenu)
Da li su potrebne naporne pripreme za osvajanje vrhova?
Budući da smo moji partneri i ja konstatno u treningu, nema neke posebne pripreme za takve poduhvate. Najveća stijena koju smo ophodili je posljednja stijena – Matterhorn u Švicarskoj sa 4478 metara nadmorske visine, dok je to u Bosni i Hercegovini stijena Veleža, oko 300 metara visine.
Po čemu je Matterhorn specifičan?
Matterhorn je poseban jer je jako popularan vrh koji se penje. Specifičnost je ta da možete platiti vodiča koji vas limitira vremenom, te se zajedno sa njim možete bezbijedno popeti na vrh. Procedura je takva da nakon što svi registrovani i plaćeni vodiči krenu u pohod, na red dolaze oni koji nemaju vodiče, među koje smo spadali i mi. Naš pohod je trajao sveukupno 22 sata penjanja i spusta. Imali smo situaciju da smo malo i lutali u stijeni, ja sam bila malo sporija i realno smo to mogli završiti i ranije, ali svaki korak je morao biti bezbijedan, tako da smo u pola 3 ujutro bili u skloništu koje je napravljeno od dasaka, ali u tom momentu je to za nas bio hotel sa 5 zvjezdica.
Prilikom penjanja, postoji li doza straha?
Strah postoji uvijek, ali je nepisano pravilo da se dole nikada ne gleda. Svaki korak je proračunat, gledate gdje stajete, gdje se spuštate…
Sa kojim problemom ste se susreli prilikom penjačkog pohoda?
Imali smo sreću da je bilo lijepo vrijeme, ali je negativna strana bila ta da smo pili mnogo vode. Ja sam sa sobom imala 3l vode, dok je u normalnim uslovima za takve poduhvate potrebno do 1.5 litra vode. Što se hrane tiče, nismo ništa jeli jer jednostavno nemate vremena. Imali smo energetske pločice, ali vremena za obrok nije bilo. Najbrže rješenje je hidrapak sa vodom, osvježite se i to je sve. Ni o odlasku u toalet se ne razmišlja. Jednostavno nemate kad.
Koliko ovisite o partneru pri penjanju?
Svaki korak se mora planirati unaprijed. Niste vi tu sami, svako ima svog partnera. Nas je bilo četvero i moj život je bio u rukama mog partnera. Kolika god je bila njegova odgovornost, tolika je bila i moja. Adrenalin je uvijek prisutan, od samog starta do kraja, jer je cilj svakom penjaču da dosegne vrh. U svakom momentu bili smo svjesni da se, ukoliko dođe do pogoršanja vremenskih uslova, moramo vratiti, jer su ipak naši životi najvažniji. Dobra je stvar da ni u jednom momentu nismo bili životno ugroženi.
Koliko je alpinizam popularan među ženama?
Ja sam prva žena iz BiH koja se popela na ovaj zahtjevni vrh. Lično ne poznajem nijednu ženu iz regiona koja je isto uspjela, ali vjerujem da ih je bilo mnogo.
Veliki broj mojih kolegica i prijateljica se bave alpinizmom. Jedna od najboljih bosanskohercegovačkih alpinistkinja Sanja Mitrović je bila prva na Himalajskom vrhu koji je visok oko 6000 m nadmorske visine, zatim je tu Bobana Petrović koja se popela na najveći vrh Južne Amerike, a onda i zaista veliki broj djevojaka koje se bave alpinizmom i visokogorstvom.
Kako se pripremate za svoje poduhvate?
Mi smo prije svega mala grupa prijatelja. Svoje penjačke treninge obavljamo u sali Fakulteta za tjelesni odgoj i sport u Tuzli, kao i na stijeni koju smo uredili a koja se nalazi između Đurđevika i Stupara, na kojoj uvježbavamo naše penjačke vještine. Ne postoji vremenska odrednica za početak bavljenja ovim sportom. Kao i u svakom sportu, najbolje je krenuti od malih nogu.
Koji su planovi za budućnost, razmišljate li o osvajanju novih vrhova?
Najprije ću se dobro odmoriti, a onda razmišljati o sljedećem ljetu i novom vrhu. Svakako da je san svakog penjača da vidi Himalaje, pa bih nekad u budućnosti voljela i tamo otići. Inače, Bosna i Hercegovina je puna lijepih vrhova i planina, te smatram da imamo mnogo toga ovdje da vidimo. Imam običaj da kažem da je lijepo sve obići i vidjeti, ali naše planine su ipak najljepše.
