Od 2012 godine radi kao novinar, ali samo kroz jednu godinu počinje raditi u istraživačkom novinarstvu, odnosno emisiju na Face TV pod nazivom „Ozna“. Poslije toga je bio 3 mjeseca na televiziji N1 gdje je radio u informativnom program, nakon čega je počeo raditi u CIN-u i tu se zadržao do danas. Motivaciju za rad u istaživačkom novinarstvu je pronašao u manjku podataka koje nije imao i za koje mu je trebalo pola godine da skupi sve, ali i da obavi preko 150 intervjua.
Nino Bilajac je dobitnik prestižne novinarske nagrade koju dodjeljuje organizacija „South East Europe Media Organisation“ (SEEMO). Proglašen je najboljim mladim novinarom u 2017. godini. Za radio Kameleon je otkrio zašto je zaslužio da baš on dobije ovu nagradu.
„Zaslužio jesam. Definitivno zbog svega što sam uradio prošle godine. Zato što znam koliko sam i šta sam uložio u tih 8 mjeseci rada i koji su rezultati bili. Za sve moje priče, odnosno te četiri priče, pokrenuti su postupci pred pravosudnim organima. Za prvu priču koja je objavljena u februaru 2017 godine, a tiče se ZZO u Zenici, slučaj je u fazi istrage. Druga priča je bila o delegatima Doma naroda koji su radili zloupotrebe pri korištenju naknade za odvojeni život. To je priča koja je najviše odjeknula u javnost, i vjerovatno priča zbog koje sam dobio ovu nagradu. Treća je bila odmah nekoliko dana poslije, priča o Lidiji Bradar, predsjedavajućoj Doma naroda koja je zaposlila svoje savjetnike protivno zakonu. Četvrta je o dopredsjedavajućem Doma naroda koji je vršio zloupotrebe kroz putne naloge, kada je dolazio iz Livna u Sarajevo. Riječ je o Jasenku Tufekčiću, koji je lažne podatke upisivao i time naplatio 28 hiljada maraka za 3 godine.“
Zašto je kod publike najviše pažnje privukla priča o delegatima?
„Zato što generalno ljudi kod nas se „pale“ na to kada političari rade neke zloupotrebe. Naročito u slučaju kada se radi o nekoliko stotina hiljada maraka. I što im je drago kad vide da političar rade neke zloupotrebe, manipulacije, i da bi mogli reći sve ružno što inače misle o njima. Kada su delegati u pitanju, oni faktički nisu ništa ukrali. Njima su pravilnici, zakoni omogućili da na taj način manipulišu tim sistemom. Umjesto tih nekoliko stotina maraka koje su trebali primati, oni su ugovarali jako malu cijenu da bi njima više para ostalo. Njima je to sistem omogućio, nije u pitanju njihova zloba.“
U posljednje vrijeme su česti napadi na novinare. Osjećaš li se nesigurno radeći u istraživačkom novinarstvu?
„U principu bi se svako trebao osjećati nesigurno, uzimajući u obzir sredinu u kojoj živimo, uzimajući u obzir društveno, socijalno i svako drugo stanje u kojem se Bosna nalazi. Imali smo slučaj da su ubijena dva policajca. Oni nisu ni izašli iz auta, nisu ni posegnuli za oružjem, nisu uradili ništa da bi eventualno spriječili te ljude. I eto, ubijeni su na svom radnom mjestu. Imali smo slučaj prije mjesec-dva da je kolega novinar iz Banja Luke napadnut, i takvih primjera je na hiljade. Mi smo imali jednu prijetnju prošle godine kada je u pitanju priča o delegatima, gdje nam je jedan stanodavac prijetio da će nas pobiti kada nas nađe. Ali šta sad, ako će to zadovoljiti nečije „apetite“ da oduzme život i da napakosti nekom novinaru jer otkriva istinu, onda stvarno imamo problema, ne u državi, nego u glavama.“
Nakon diplomiranja i prvog dolaska u medijsku redakciju, Nino se suočio sa svojim neznanjem. Prvi zadatak kojeg je dobio, bio je da napiše off za jedan prilog. Zbunjen i zatečen, pitao je šta je to, na što je novinarka rekla: “Šta vas uče na tom fakultetu”. I zaista, upitno je s kojim znanjem mladi novinari napuštaju akademsku klupu i ulaze u redakcijsku.
Osjećaš li odgovornost da pomažeš mlađim kolegama u profesionalnom usavršavanju?
„Da svakako. CIN je do sada pružao mogućnost kada je to u pitanju. Naši pripravnici koji su dolazili su čak na kraju i dobili posao, jer su se dokazali u poslu. Treba pomoći mladim ljudima koji žele postati novinari, jer nažalost fakultet koji obrazuje taj kadar zaista ne pruža velike mogućnosti, iz prostog razloga što ne postoji praktična nastava i što se previše pažnje daje trivijalnim stvarima. Ne bih da uvrijedim neke od svojih bivših profesora, ali zaista mislim da ima dosta nestručnih ljudi koji nažalost obrazuju naš novinarski kadar.“
Da li novinarstvo može promijeniti svijet?
„Svaka društvena korisna akcija može promijeniti svijet. Tako i novinarstvo, istraživačko novinarstvo, ali na način da se ono radi onako kako bi trebalo, po svim postulatima istraživačkog novinarstva gdje postoji jasno dokazana teza i hipoteza. Dakle, svi novinarski kriteriji koji će dovesti do toga da se istraži priča. Da nema tajnih, lažnih izvora, kao ni izvora poznatog redakciji, jer je taj izvor smrt za profesiju. Mislim da bi se novinari trebali više posvetiti slobodnom novinarstvu, a ne novinarstvu koje je ovisno o političkim strukturama, koje finansiraju 90 posto medija u našoj državi. Imamo priliku vidjeti da se kod nekih novina, tv kuća i portala jasno vidi favoriziranje neke političke partije, ili nacionalne grupe, što je još gore, jer se jasno vidi da ti ljudi ne mogu isplatiti plate ili platiti račune ukoliko ti finansijeri ne plate nekim svojim kanalima.”
