Samoubistvo (suicid) je smrt prouzrokovana samousmjerenim štetnim ponašanjem praćeno namjerom da se umre. Razlikujemo izvršeni suicid, pokušaj suicida i suicidalne ideje. Samoubistvo u osnovnojškolskoj dobi je rijetko.
Statistika o smrtnosti objavljena 2016. od strane američkog Centara za kontrolu i prevenciju bolesti otkriva stopu samoubojstva od 0,17 na 100 000 osoba u mladih u dobi od 5 do 11 godina, nasuprot stopi od 5,18 na 100 000 među adolescentima u dobi od 12 do 17 godina. Jedna od temeljnih karakteristika suicida je najmera da se umre.
Postavlja se pitanje da li djeca te dobi uopće razumiju finalnost samoubistva i smrti. Stručnjaci smatraju da mrtvozornici i medicinski radnici rijetko klasificiraju samoizazvane smrti djece kao suicid, jer smatraju da djeca ne razumiju u potpunosti implikacije svojih postupaka i stoga nisu sposobna počiniti samoubojstvo.
Istraživači Normand i Mishara (1992) su pronašli da djeca razvijaju detaljna znanja o samoubistvu rano u životu i da je razvoj znanja o suicidu povezan sa razvojem znanja o smrti. Do trećeg razreda osnovne škole, djeca imaju razrađeno razumijevanje samoubistva. Mlađa djeca obično razumiju termin “ubijanje sebe”, iako je njihovo razumijevanje smrti i života generalno nezrelo. Djeca izajvljuju da uče o samoubistvu preko televizije i razgovora s drugom djecom, ali rijetko razgovaraju o samoubistvu s odraslima. Ne samo da većina djece zna šta je samoubistvo, već su u stanju imenovati najmanje jedan način samoubistva i generalno navode metode koje se koriste u izvršenim suicidima (Mishara, 1999).
Izuzetno su zanimljivi rezultati studija koje sugeriraju da će djeca koja žive u državama s najvećim pristupom oružju dvaput vjerojatnije umrijeti od samoubistva i, što je najvažnije, sedam puta je vjerojatnije da će koristiti vatreno oružje.
Impulsivnost
Kod mladih pojedinaca impulsivnost i kratkoročni okidači kao što konflikti u odnosima često mogu pokrenuti suicidalne događaje koji su postavljeni na temeljima. Mnogi mladi koji su pokušali da se ubiju izviještavjaju da su proveli samo nekoliko minuta između odluke o suicidu i pokušaja suicida što ukazuje na visok stupanj impulsivnosti.
Spolne razlike
Dosljedan rezultat svih studija je da djevojčice ili žene češće pokušavaju suicid, dok ga muškarci ili dječaci češće izvršavaju. Uobičajeno objašnjenje spolnih razlika u suicidu oslanja se na društvene konstrukte muškosti i ženstvenosti. Muške spolne uloge nastoje naglasiti veću razinu snage, neovisnosti i rizičnih ponašanja. Jačanje ove rodne uloge često spriječava dječake da traže pomoć kada osjete suicidalne osjećaje.
Faktori rizika
Otkriveno je da je komunikacija između roditelja i djece koja su se ubila bila znatno siromašnija u odnosu na komunikaciju roditelja i djece koja su poginula u nesreći (Freuchen i sur., 2012). Izuzetno je bitno sa tinejdžerom ostvariti komunikaciju koja je ispunjena povjerenjem i razumijevanjem. Iako se roditeljima nekada čini da su njihovi postupci nerazumni, od krucijalne važnosti je razgovarati s njima o razlozima koji stoje iza njihovih ponašanja, začudili bi se njihovoj logici.
Vršnjačko nasilje je poznat problem među djecom i jedna trećina djece koja je počinila samoubistvo bila je zlostavljana. Kolmek (2009) proučavao je vezu između izloženosti vršnjačkom nasilju u dobi od 8 godina i pokušaje samoubojstva ili izvršenih samoubojstava kasnije u životu. Otkrio je da su dječaci koji su bili zlostavljani imali povećan rizik od samoubistva kasnije u životu, ukoliko je bila prisutna depresija ili poremećaj ophođenja. Za djevojčice, rizik od samoubojstva se povećao neovisno psihopatologije. Ovaj autor smatra da je zlostavljanje od strane vršnjaka treba biti jedna od najvećih briga, jer se smatra najvećim faktorom rizika.
Percipirani ili stvarni problemi u školi bili su još jedan važan prethodnik suicidalnog ponašanja (Coskun i sur., 2012). U usporedbi s adolescentima koji su počinili suicid, djeca koja su izvršila samoubistvo će vjerojatnije doživjeti akademski neuspjeh ili poteškoće kao događaj koji je neporesdno prethodio samoubistvu. Roditelji bi djeci morali pojasniti da dobar uspjeh u školi nije maksima po kojoj trebaju živjeti. Loše ocjene i zastoji u savladavnju gradiva su sastavni dio procesa učenja. Loš uspjeh se nikako ne bi smio povezivati s djetetovom ličnošću, odnosno treba djetetu ukazati da mu je potrebno više truda, a ne da je lijeno, glupo ili nesposobno.
