Iz godine u godinu Beč je na prvom mjestu rang-liste gradova u kojima se najbolje živi, a koju objavljuje američka konsultantska kompanija “Mercer”. Ovaj grad spada među omiljena turistička odredišta u Evropi, ali ono što posetioci nipošto ne žele da propuste, nerijetko zabavlja njegove žitelje. Istina je da jedan pravi Bečlija neke stvari nikada ne bi uradio u svom gradu, a neke nipošto ne bi propustio.
1. Vožnja fijakerom
Gotovo da nema turiste u Beču koji ne želi da se provoza kočijama sa konjskom zapregom. Nema sumnje da je vožnja kroz Prvi okrug predivan doživljaj, ali rođene Bečlije to nikada ne bi uradile. Njima je iskreno žao konja. Osim toga, ne bi trošili novac na tako nešto, pogotovo zato što je na određenim dijelovima rute često veliki zastoj. Ako imate sreće, naletjet ćete na kočijaša koji će vam ispričati ponešto o gradu, ali obično nisu raspoloženi za priču. Prema tome: bolje šetajte!
2. Posjeta vinskim konobama
Ono što mnogi turisti često propuštaju, Bečlije ne bi ni po koju cenu: posetu vinskim konobama, u kojima vinogradari služe mlado vino. Čim otopli, oni odlaze u vinogradarska područja u okolini Beča, gde se nalaze čuvene taverne. Bilo sa porodicom, sa partnerom ili sami, posjeta neke od vinskih konoba za njih je nezaobilazna.
3. Vožnja panoramskim točkom
Kada je veliki Bečki panoramski točak napravljen 1897., postao je atrakcija širom svijeta zbog visine od 65 metara. Bečlije se tu rado šetaju, ali u točak ne ulaze, osim ako postoji poseban povod: na primer, ako im je prvi put, ili da bi pravili društvo nekom gostu. Vožnja radi vožnje – to za Bečlije ne dolazi u obzir.
4. Penjanje na zvonik Katedrale Svetog Stefana
Katedrala Svetog Stjepana spada među najpoznatije simbole Beča i ispred nje uvek ima mnogo turista. Na vrhu katedrale nalazi se “Pummerin” – zvono koje je poznato i kao “Glas Austrije”. Ima prečnik od oko 315 centimetara i najveće je u Austriji. Iako su veoma ponosni na katedralu, Bečlije se nikada ne penju na zvonik: to je nešto što rade samo turisti.
5. Kafa “na brzaka”
Godine 2011. UNESCO je proglasio bečku “kafansku kulturu” dijelom nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Ljudi se često sastaju u nedelju popodne sa prijateljima, popiju dvije-tri kafe, a kada se smrači, popiju pivo na točenje ili malu čašu vina. Bečlije ne svraćaju na kafu, već je za njih to poseban ritual. U kafeima se diskutuje, razmišlja, pa čak glasno razmišlja. Mnoge Bečlije se u takvoj atmosferi osjećaju kao filozofi. Za odlazak u kafić potrebno je izdvojiti vreme, a ko ga nema, nije pravi Bečlija.
6. Posjeta Muzejskoj četvrti
Muzejska četvrt (Museumsquartier) mjesto je koje ljeti odiše posebnom atmosferom: kada otopli i kada se ljudi probude iz zimskog sna, svi hrle u dvorište ovog prelijepog kraja, oivičenog muzejima kao što su Muzej savremene umjetnosti ili Muzej Rudolfa Leopolda (Leopold Museum). Ovde Bečlije sjede na klupama i piju pivo poslije posla. To je prilika i da se sretnu posle dužeg vremena. Na ovom mjestu se može osjetiti slobodoumna strana Beča: mlad, dinamičan, savremeni Beč.
7. Viršle i kobasice
Prave Bečlije daju prednost lokalnoj brzoj hrani: kobasicama i viršlama, bilo da su bečke, frankfurtske, krainske.
8. Bezrezervna ljubav prema Beču
Problem sa kojim se suočava svaki Bečlija: “Ovdje je postalo nepodnošljivo, baš kao i na svim drugim mjestima na svijetu”. Riječi poznatog austrijskog glumca i kabaretiste Helmuta Qualtingera jasno pokazuju da je odnos Bečlija prema sopstvenom gradu ambivalentan. Nerviraju se i ljute zbog njega, ali mu se svi koji su otišli u tuđinu, uprkos tome, uvijek vraćaju. Na kraju krajeva, oni bezrezervno vole svoj lijepi grad.
