Bolničari goraždanske Ratne bolnice su njih četrdesetak najtežih ranjenika nosilima donijeli do stadiona bivšeg FK “Radnički” i tu ostavili da u pratnji Ljekara bez granica čekaju na prvu UNPROFOR-ovu medicinsku evakuaciju, kako im je obećano, pravo u sarajevsku Kliničku bolnicu Koševo.
Piše: Šemsudin Gegić
Bio je ratno miran, ali vjetrovit ljetnji dan 1994. godine.
Dok su se aterirali na centar nogometnog igrališta, mora da su pilotima bijelih UNPF helikoptera za oznakom Crvenog križa, ranjenici ličili na ragbi lopte, pa su ih zračnim vrtlogom propelera kao žito razasuli po terenu. Njima, opet, poleglim podrinjskim ranjenicima skoro isprevrtanim iz nosila, gledajući odozdo u njihove propelere, helikopteri su ličili na rukavice hvatača lopti u igri bejzbol. Zinule, a spasonosne.
I u Sarajevu je dan bio vjetrovit i bez bilo kakvih ratnih aktivnosti. Zbog evakuacije, na snazi je bilo dogovoreno jednodnevno primirje.
Na olimpijskom stadionu “Koševo” sve je bilo spremno za medicinski doček najtežih goraždanskih ranjenika. UNPF transporteri su parkirani tako da brojne rođake, stare prijatelje, bivše sugrađane, saborce, domaće i strane televizijske ekipe koji su došli da dočekaju heroje grada sa Drine, spriječe u namjeri da se približe centru igrališta kada na njega slete helikopteri sa ranjenicima.
Prolazi sat od planiranog slijetanja helikoptera na stadion “Koševo”. Samo preživjele ptice, koristeći primirje, nadlijeću stadion i obližnju istoimenu Kliniku. Nevesela slutnja se sve više uvlači među one koji čekaju ranjenike.
Nakon što je prošao i drugi nervozni sat dug kao godina, iz transportera UNHCR-a izađe debeljuškasta uniformisana oficirka i na engleskom jeziku objavi: “Stižu! Molim sve osim medicinskog osoblja i pripadnika ‘plavih šljemova’ da se povuku na tribine stadiona. Zabranjeno je kamerom snimati i fotografisati snage UNPROFOR-a i ranjenike, kao i približavanje UN-transporterima sa ranjenicima dok ih budu vozili prema zgradama Klinike!”
Uz sjećanje na predratne srednjoškolske dane koje sam proveo u Goraždu, osjećam da me još nešto ili neko odnekud gleda, kao da prati svaki moj pokret. Doletješe helikopteri, a mršavi rođaci, kao gledaoci poslije derbi utakmice Sarajevo-Željezničar, nagrnuše poput duhova i odlelujaše prema zgradi Urgentnog centra. Snimatelj Pinca i ja se sakrismo iza UNPF-transportera za vezu i počesmo krišom snimati završetak humane akcije – evakuacija goraždanskih ranjenika.
Za samo pet minuta, nakon što je na teren olimpijskog stadiona “istreslo” tri bijela UN helikoptera, kao da se i samo nebo spustilo da bi svojim oblacima prekrilo do sada ne viđene ratne rane. I ponudilo ljetnu kišicu suhim usnama, blijedim licima i, ako više tijelo ne može da izdrži bol, u svom beskraju smiraj dušama podrinjskih ranjenika.
Dok ispred objektiva kamere prolazi kolona transportera, a iz njih začuje poneki bolan jauk, na upit oficirke UNHCR-a. “Zašto toliko kasni evakuacija ranjenika i je li to zbog toga što je tokom leta bilo pucnjave?”, osmjehnuti pilot helikoptera joj odgovori: “Sve OK. Samo smo prizemljivali helikoptere na romanijski punkt srpskih vojnih snaga kako bi oni detaljno pregledali ‘tovar’ koji nosimo”. (Da vide rezultat, mislim u sebi.)
Zagrliše se njih dvoje i prisno potapšaše, ona njega po plećima, a stasiti pilot nju po guzovima velikim kao naćve.
Dok ranjenike zatovarene svojim skromnim zavežljajima domaće medicinsko osoblje razmješta po bolničkim odjelima, imam osjećaj da osim mene, sad i mog snimatelja Pincu prati ono isto oko, najvjerovatnije, naslonjeno na optički nišan snajpera. (Sarajevski ratni sindrom.)
Svaki je od njih za uspomenu ponio nešto sasobom. Borac, Rogatičanin Salim A. je ponio štap izrezbaren od ljeskove grane da mu odmijeni granatom odbijenu lijevu nogu, borac, izbjeglica iz Ustikoline u Goražde, Ismet R. je u svoj zavežljaj stavio drinski kamen oblutak da može negdje tamo u tuđini na njeg spustiti svoju ranjenu kičmu, civil, Fočak Slobo P. u njedra ispod dušnik-cjevčice sakrio frulu i mastiljavu olovčicu, djevojčica, Višegrađanka Emina D. se ne odvaja od lutke kojoj su, kao i njoj, geleri granate, izbili oko i spalili kike, a Goraždanin, starac Asim T. u svoj zavežljaj stavio korice knjige Isaka Samokovlije i među njima, od motanja cigara prahom sasušenih gljiva ludara, još preostalih desetak listova na čijim stranicama je ispisana priča “Sunce nad Drinom” – rijekom u kojoj stalno roni sunce.
Narednih dana smo snimali ispovijesti ranjenika, tako teške i bolne da smo znali ostaviti uključenu kameru pored njihovih bolnički kreveta da automatski snima, a nas dva izlazili do prozora da udahnemo zrak ili snajperski metak, svejedno. Uvečer, kada bih, zbog štednje traka za snimanje kojih nismo imali dovoljno, u montaži TV-a presnimavao snimljene izjave i kadrove, saznao sam da je djevojka Zehra T. jedino živo biće koje je preživjelo Lukićevu višegradsku živu lomaču na Bikavcu kada su u kući Mehe Aljića zločinci zapalili više od sedamdeset živih ljudi.
Bikavac je opjevano brdsko naselje povrh znamenite na Drini ćuprije pored koje se nalazio spomenik autoru istoimenog romana nobelovcu Ivi Andriću, a kojeg su, u međusobnim sukobima, baš kao u piščevom romanu, jednim udarcem maljem u kip i obezglavili.
Moj srednjoškolski drug dok sam još živio u Goraždu, kao da se meni povjerava, ispričao je u kameru kako su zločinci ubili mog mlađahnog sestrića Edu G. i mog najboljeg druga iz srednjoškolske klupe Sejfudina B. Oba borci, branitelji Goražda.
Zakleo bih se u sve još uvijek živo da me i u montaži prati ono skriveno oko.
U ime svih njih čije smo izjave tri dana snimali, moj predratni stariji kafanski drug Slobo P. od kojeg sam učio kako iskapiti čašicu šljivovice, pogođen gelerom u vrat i nemoćan da govori, na maramici mi je svojom mastiljavom olovčicom napisao: “Užas jedan, šta da ti pričam, katastrofa! Najteže je bilo kada su nas unproforci tokom evakuacije helikopterima spustili među Srbe na planinu Romaniju!”. Sve je vrijeme drinski Srbin među prstima druge šake, kao da na nju svira, milovao frulu od koje se nije odvajao.
Te, četvrte noći od početka snimanja evakuacije ranjenika, zbog pojačane pucnjave i granatiranja grada, odlučio sam prespavati u zgradi RTV Doma na Alipašinom Polju. Satima nisam mogao zaspati, pa sam sa dežurnim kolegama sjedio u Info-bloku naše televizije i prisustvovao razmjeni TV vijesti: “U Iraku greškom oborena dva američka helikoptera, Sjeverna Koreja još uvijek prijeti nuklearnim oružjem, Amerikanci učestvuju u bombardovanju oko Goražda gdje su Srbi oborili britanski avion, TV reporterka latinoameričke TELEVISA Kasia Viderko izvještava iz ratnog Sarajeva u kojemu se snima dokumentarni film o evakuaciji ranjenika iz vojno opsjednutog Goražda i pokušava naći odgovor na pitanje čemu toliko divljaštvo i barbarizam!..”
U eteru zgasnu pogled oka kojeg sam sve vrijeme snimanja dokumentarnog filma o goraždanskim ranjenicima osjećao na svom tjemenu.
Rođaci i prijatelji koji su svakodnevno obilazili ranjenike, tog su nas jutra sačekali u krugu Klinike. Uobičajeno, u rukama imaju malo pakovanje feta sira, konzervu sardine ili smotak cigareta ratno prozvan VBR-višecijevni bacač raketa. A u očima, suze. Većina ranjenika koje posjećuju nije više u njihovim bolničkim sobama, a niko im od medicinskog osoblja ništa ne govori šta je bilo sa njima. Ljute se, u ovakvom ratu saopćiti nečiju smrt postalo je kao uzrečica, te medicinari nemaju razloga tajiti.
– Pred samu zoru u krug naše Klinike je stigao UNPROFOR i svojim transporterima, bez konsultacija sa nama, većinu je ranjenika odvezao u nepoznato. Među njima su djeca i sedam ranjenika koje ste snimali – reče direktor Klinike prof. dr Faruk Konjhodžić, a njegova zamjenica prof. dr Željka Rukavina, ogorčena postupkom UNPROFOR-a, zaključi: “Odveli su ih bez njihovog pristanka. Ni ranjenici nisu znali reći u koje zemlje ih oni medicinski evakuišu. Neki od njih, oni najteži ranjenici, svoje živote su završili već na Sarajevskom aerodromu, pa su nam ih mrtve vratili”.
Dva mjeseca nakon ovog događaja, zahvaljujući onoj istoj meksičkoj reporterki Kasii, Pinca i ja smo UNRPFOR-ovim avionom odletjeli do Splita, odatle avionom za Zagreb, a onda na Granični prijelaz Bregana preko kojeg naša divna koleginica i prijateljica bez problema prelazi na teritoriju Slovenije. Pincu i mene su izveli iz njenog službenog džipa sa naljepnicom TELEVISA i protjerali nazad prema Hrvatskoj.
Nakon deset sati ispitivanja i torture, u među zoni, od strane ko zna čijih već oficira sigurnosti, ambasador BiH u Ljubljani, časni Uglješa Uzelac, šalje po nas svog atašea za kulturu i našeg bivšeg kolegu sa TV Sarajevo Sulejmana Vlajčića da nas “vadi” i vozi za Ljubljanu. Oporavljeni, odatle smo otišli za Beč gdje smo, skrivajući pravi motiv, dobili vize za ulazak u evropske zemlje. Osim u Englesku.
Ranjenike, junake našeg filma, zahvaljujući, prije svih ambasadoru BiH u Briselu, nj. e. Nedžadu Hadžimusiću, pronašli smo u Belgiji, Njemačkoj, Češkoj i Francuskoj. I uz njih još desetke humano evakuisanih bosanskih ranjenika. Svi do jednog su u našu kameru rekli da sumnjaju kako su “odvedeni da (ne) svjedoče zločinima koji su nad nad njima počinjeni u Bosni! I da ih, nudeći im kuće, planski raseljavaju”.
Jedini kojeg nisam našao, bio je starac Asim T. Umro je odmah po evakuaciji iz Sarajeva, a rekli su mi da je do svog zadnjeg daha, kao molitvu, naglas čitao ulomak iz priče “Sunce nad Drinom”, španskog sefarda Isaka Samokovlije: “Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Zanosila me je kao neko živo, božansko biće…”
Film sam završio scenom snimljenom pored Berlinskog zida koja sadrži autorsku hipotezu “da su, između ostalog, bosanski Muslimani ratom rasijani po Evropi kako bi popunili upražnjena mjesta dalekih Isakovih predaka koji su, ediktom katoličkog kraljevskog para Ferdinanda II i Izabele, bili dio velikog egzodusa španskih Jevreja 1492. godine. Nakon kojeg su mnogi, preko Bugarske, dogurali do Bosne i tu se zadržali”.
Premijerno je tokom rata emitiran na zemaljskoj i satelitskoj mreži RTVBiH, a onda je naš film zbog uspjeha kojeg je postigao kod gledatelja širom svijeta i usporedbe sudbine Muslimana i Jevreja, a po nalogu “više sile” – “bunkerisan”. Čak je final traka filma tajno izuzeta iz Arhiva televizije i krišom negdje odstranjena.
Trinaest godina nakon toga, traka sa filmom je pronađena na obali Miljacke, iza zgrade bivše filmske laboratorije u krugu RTV Doma. Potom je u Goraždu upriličena filmska premijera kojoj su prisustvovali i junaci filma koji su preživjeli ratne rane.
Iako je traka sa filmom vraćena u Arhiv i Dokumentaciju Televizije, film nikada više nije emitiran u programu JS RTVBiH. U filmografiji “Sarajevo u ratu 1992-95.” ostao je zabilježen kao kataloška jedinica 070 pod nazivom “Odvedeni da (ne) svjedoče – Evacuation”.
A mene opet prati…
Izvor: faktor
